tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Idiot I deo

Autor: Fjodor Dostojevski

tabanovic.com

Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Tema: U Idiotu Dostojevski pokušava da prikaže idealnog čoveka - pozitivno lepog pojedinca. Knez Miškin predstavlja sve osobine koje Dostojevski smatra najboljim aspektima ljudskog bića. Prvo, on je iskren i otvoren; za razliku od ostalih članova visokog društva, poput Ganje i generala Jepančina, Miškin ne krije svoja istinska osećanja iza furnira ljubaznosti da bi nešto stekao ili samo održao izgled

Ideja (poruka): Po mišljenju Dostojevskog, idealan čovek ne donosi dobro, već se njegova sopstvena dobrota okreće i manipuliše, što dovodi do uništenja i samog sebe i svog ideala. Svet u koji stupa knez Miškin je moralna korupcija i raspad, a novac je predmet od glavne važnosti. U ovom svetu novac ne samo da čini boljim čovekom (Ganja, na primer, veruje da može izlečiti njegovu osrednjost), već može dobiti i jednu lepu nevestu (razni muškarci licitiraju za Nastasju Filipovnu). Niko ne smatra kneza Miškina dobrim mužem za Aglaju, dok gotovo svi smatraju da je Pticin - amblem osrednjosti koji se obogatio zelenaštvom. Lepe, inteligentne žene kao što je Nastasja Filipovna, su obeščašćene i posledično uništene.

Mesto i vreme radnje: Sankt Peterburg i Pavlovsk; intermedije u i reference na Jekaterinhof, Moskvu i Švajcarsku - 19. vek

Fabula

PRVI DEO

Prva glava

Novembarskog maglovitog jutra varšavski voz se približava Petrogradu. U vagonu treće klase, odmah do prozora, nađoše se, u svanuće, jedan spram drugog dva putnika, obojica mladi ljudi bez prtljaga, skromno odeveni. Jedan beše onižeg rasta, od 20 sedam-osam godina, kudrave i skoro crne kose. Drugi od 20 šest-sedam godina, rasta nešto višeg, veoma plav. Crnomanjasti zapita: — Dolazite, jamačno, iz inostranstva? Plavušan priča da se vraća iz Švajcarske gde se lečio od neke bolesti sličnoj padavici. Njegov staratelj Pavliščev umro je pre 2 godine. Pisao je generalici Jepančinoj, daljoj rođaki, ali odgovora nije dobio i sad se vraća. Na pitanje gde će odsesti, odgovori da ne zna.

U razgovor se upliće i 40-godišnji činovnik. Crnomanjasti se dosađiva i zeva, a onda naglo upita plavušana: - S kim imam čast? — Knez Lav Nikolajevič Miškin. Činovnik reče da nikad nije čuo. Miškin objašnjava da je on poslednji knez u toj lozi. Iz daljeg dijaloga doznajemo da se crnomanjasti zove Rogožin Parten. Kad to ču činovnik Lebedev, poče se ulagivati Rogožinu, kome je iza pokojnog oca ostalo veliko bogastvo. Iako se činovnik stalno umetao u razgovor, Patren se sve vreme obraćao knezu. Ispriča kako je mnogo naljutio pokojnog oca zbog Nastasje Filipovne. Otac ga pošalje da razmeni obveznice, pa 7.500 da odnese Andrejevima u biro, a ostatak od 10.000, vrati. Međutim, Patren za sve pare kupi minđuše i čak ostane dužan 3.000, pa preko posrednika Zaljoževa pokloni Nastasji. Otac ga zbog toga dobro izlema, i ode Nastasji, ponizno je moleći da vrati minđuše. »Evo ti«, veli, »bradonjo, tvoje minđuše, one su mi sad deset puta dragocenije kad je Parten po tako strašnu cenu do njih došao. Pozdravi ga«, veli, »i zahvali se Partenu Semjoniču.

« Na stanici Rogožina dočekaše, mada je krio svoj dolazak. Na rastanku Rogožin pozva u posetu Miškina, a ovaj obeća da će doći. — A ti hajd za mnom, mastiljava dušo — reče Rogožin Lebedevu. Ulizica je ostvario svoj cilj,

Druga glava

General Jepančin (56) bio je poznat kao čovek sa velikim kapitalom, velikim poslovima i velikim vezama. Međutim, poznato je bilo i to da je general Jepančin čovek bez obrazovanja i da je sin običnog vojnika. Imao je sreće čak i u kartama, a igrao je na vrlo velike sume, i namerno, ne samo da nije hteo kriti tu svoju tobožnju slabost prema kartama, koja mu je tako bitno i u mnogim slučajevima dobro dolazila, nego ju je još naročito isticao.

Generalova porodica sastojala se od supruge i tri odrasle kćeri. Oženio se devojkom skoro svojih godina, koja nije bila ni lepa, ni obrazovana, uz koju je uzeo svega 50 kmetova, što je i poslužilo kao osnova za dalji njegov materijalni napredak. Generalica je bila iz kneževe loze Miškinih, od roda, ako i ne sjajnog, ono veoma starinskog. Jepančini su imali tri lepe i obrazovane kćeri: Aleksandru, Adelaidu i Aglaju.

Bilo je već oko jedanaest sati kad je Miškin zazvonio pred generalovim stanom. Knezu otvori sluga, i on se sad morade dugo objašnjavati sa njim... Knez se i suviše razlikovao od izgleda svakidašnjih posetilaca. Lakej je, pored sve navike i dosta opsežnog uputstva, sad bio u velikoj sumnji. — Ama dolazite li vi zbilja... iz inostranstva? — zapita najzad on nekako nehotično i zbuni se: htede možda da zapita: »Ama jeste li vi zbilja knez Miškin?« — Da, baš sam maločas stigao vozom. Meni se čini, vi ste hteli da pitate: jesam li ja zbilja knez Miškin, pa ne zapitaste iz učtivosti. — Hm ... — promrmlja začuđeni lakej.

Lažu ljudi da odelo ne čini čoveka. Da je knez Miškin bio elegantno odeven i da je umesto bednog zavežljaja nosio pozlaćeno koferče, lakeju ne bi palo napamet da se iživljaja i da ga ponižava. Međutim, i knez Miškin da se držao dostojanstveno, ne bi se sa gorim od sebe upuštao u razgovor. Bilo kako bilo, tek pričom o giljotinji Miškin je odobrovoljio lakeja. Posle jedno dva minuta vrata se nanovo otvoriše i začu se zvučan i prijatan glas Gavrila Ardalioniča: — Kneže, izvolite!

Treća glava

General Ivan Fjodorovič Jepančin stajao je nasred svoga kabineta i s neobičnim ljubopitstvom se zagleda u kneza koji je ulazio. Knez priđe i predstavi se. — Lepo — reče general — čime mogu biti na usluzi? — Nekog neodložnog posla nemam; ja sam prosto želeo da se upoznam s vama. — Za poznanstva ja uopšte imam malo vremena — reče general. Međutim, Miškin mu objasni da nije došao da traži bilo kakvu pomoć, nego samo da se javi rođaki Jelisaveti. Te reči preobraziše generala, i posade ljubazniji. U razgovoru s knezom general dozna da Miškin nema nikakvu imovinu. Hteo bi naći neki posao. Na generalovo pitanje ima li kakvih talenata i sposobnosti, Miškin reče: "Ne, ja mislim da nemam ni talenta, niti naročitih sposobnosti"... Ponovi priču o svom staratelju Pavliščevu i lečenju u Švajcarskoj. Česti nastupi njegove bolesti načiniše od njega skoro pravog idiota (knez baš tako reče: idiota). Ispostavi se da knez nije bez talnta; zna čitati i lepo pisati. General ga pohvali, pa odjednom pređe na razgovor sa sekretarom Ganjom. Pričali su o Nastasji Filipovnoj. Ganja pokaza njenu sliku i reče da će ona večeras odlučiti. Knez slušaše ceo taj razgovor sedeći u uglu za svojom pisarskom probom. On dovrši, priđe stolu i pruži list. — Dakle, ovo je Nastasja Filipovna? — reče pogledavši pažljivo i radoznalo na sliku — vanredna lepotica! — dodade odmah vatreno. — Kako, Nastasja Filipovna! Zar vi već i Nastasju Filipovnu znate? — zapita ga general. — Da, tek jedan dan što sam u Rusiji, a već znam za arhilepoticu — odgovori im knez i odmah im ispriča o svom viđenju sa Rogožinom i ponovi sve šta mu je ovaj ispričao. General se uzbudi, slušajući priču, pa ispitivački pogleda Ganju. — Po svoj prilici, samo običan mangupluk — promrmlja čisto zbunjeni Ganja — trgovački sin bekrija. Sad je želeo čuti šta knez misli o tom čoveku. — Ne znam kako da vam kažem, samo, meni se učinilo da on ima mnogo strasti, i to nekakve bolesne strasti. General i Ganja opet počeše raspavu o Nastasji kao da su sami. General u prvi mah se zabrinu što taj razgovor sluša knez, al' pogled na njega umiri ga. Obeća mu naći posao, dade mu i 25 rubalja na zajam i predloži da se nastani kog Ganjine majke i ode. Kad ostadoše sami, Ganja upita kneza da li bi se on oženio Ninom. Miškik odgovori da se ne može oženiti zbog svoje bolesti. — A da li bi se Rogožin oženio? šta mislite? — A što, on se, ja mislim, može ako hoćete odmah sutra oženiti, samo, on bi je uzeo, a posle nedelju dana bi je možda i zaklao ... Ganja tako zadrhta da umalo ne pade.

Četvrta glava

Generalove kćeri smo upoznali. Njegov prijatelj Atanasije Ivanovič Tocki u svojoj 55-toj godini izokoliša stavi do znjanja svom prijatelju da bi se oženio jednom od njegovih kćeri. Zna da je najmlađa Aglaja suviše krupan zalogaj. Najstarija, 30 godia mlađa od njega, Aleksandara neće ga odbiti. General je prihvatio prosidbu, jer je Tocki bogat i neće zakerati oko miraza. Međutim, tu je bila jedna okolnost koja je svemu smetala, jedan zamršen i glavoloman slučaj sa Nastasjom Filipovnom.

Nedaleko od jednog vrlo bogatog imanja Atanasija živeo je vlastelin Filip Aleksandrovič Baraškov sa malo zemlje i vrlo siromašan. Iako je mnogo radio, napretka nije imao. Jednog dana dok je boravio u gradu, radi regulisanja nekih dugova, jave mu da je u požaru izgorela imovina i supruga, a devojčice od 6 i 7 godina preživele. Filip od tuge polude i posle mesec dana umre. Dve sirotice iz velikodušnosti uze Tocki da ih izdržava i vaspitava. Uskoro ostade samo Nastja, jer mlađa umre od velikog kašlja. Posle 5 godina, vrativši se iz inostranstva Tocki opazi u svojoj seoskoj kući prekrasno devojče od 12 godina. Nakon 4 godine Nastasja ie živela u novoj kući sa jednom spahijskom udovicom. Od tog doba Tocki nekako naročito zavole to svoje zabačeno stepsko seoce, navraćaše u njega svakoga leta, ostajaše tu po dva, čak i po tri meseca, i tako prođe prilično dugo vremena, jedno četiri godine. Početkom zime, dođe nekako glas do Nastasje Filipovne da se Atanasije Ivanovič u Petrogradu ženi nekom bogatom lepoticom. Ona se iznenada pojavi u Petrogradu pred Tockim. Peckala ga najjetkijim sarkazmima neobično i neočekivano, te izjavi da ona nikad nije imala prema njemu u svom srcu ničeg osim najdubljeg prezrenja, bliskog gađenju, ali da je ona došla da mu ne dozvoli taj brak,

Dostojevski ne navodi razloge ovakvog Nastasijinog ponašanja prema svom "dobrotvoru", ali se između redova da zaključiti da je "dobrotvor" svoju štićenicu, kao poznati ženskaroš, seksualno iskorišćavao. Suočen sa novom Nastjom, odluči da je dovede u Petrograd i da je okruži raskošnom udobnošću. Pomisli da ona želi brak s njim, ali posle dubljeg razmišljanja, shvati da bi ga odbila ako je zaprosi. Prođe 5 godina. Iako je Tocki Nastju hteo upoznati sa dobrim prilikama za brak, ona je terala po svome: bez po muke upoznao se sa njom i jedan mlad činovnik, po prezimenu Ferdiščenko, vrlo nepristojna i neslana budala. Poznavala se i sa jednim mladim i čudnim čovekom, po prezimenu Pticinim; bio je skroman, uredan i preterano uglađen, poreklom puki siromah, a bavio se zelenaštvom. Upoznao se s njom, najposle, i Gavrilo Ardalionovič ... Jednoga dana generral Jepančin i Tocki dođoše k Nastasji Filipovnoj, i Tocki poče time što joj reče da je njegov položaj neizdržljiv; priznade da je sam za sve kriv, otvoreno reče da ne može da se dovoljno nakaje zbog svog nekadašnjeg postupka s njom, stoga što je on okoreo strasnik. Zatim je govorio Jepančin, kao nevestin otac, spomenuo da potpuno priznaje njeno pravo da ona odluči o sudbini Atanasija Ivanoviča. Nastja upita šta se od nje očekuje. Tocki reče da se već 5 godina ne može smiriti dok se ona ne uda. Onda su joj nabacivali Ganju, rekavši da je on iskreno u nju zaljubljen. Na opšte iznananeđenje ona reče da neće kvariti sudbinu generalovim kćerima, jer ih poznaje. Neće poći za Gavrila Ardalionoviča dok se ne uveri da ni u njega ni u njegove porodice nema kakve potajne misli u pogledu nje. Naravno, Ganjina porodica je bila protiv tog braka.

Peta glava

Generalica je bila vrlo osetljiva u pogledu svog porekla. Bila je ljuta da taj poslednji od roda knez Miškin, o kome je ona već ponešto čula, nije ništa više nego jedan bedan idiot, skoro prosjak, a sad treba da ga pusti u svoj dom. General i čerke su bili voljni, jer, ipak je on rod, a možda je i gladan. — Ah, maman, nemojte se izigravati, molim vas — ljutito je prekide Aglaja. Srednja, Adelaida, koja je bila smešljiva, ne izdrža te prsnu u smeh. — Pozovite ga, papa; maman pristaje — odluči Aglaja.

Doručkovali su bez generala, koji je žurio na neki sastanak. Generalica je htela čuti kneževe utiske o Švajcarskoj. Svi su bili iznenađeni da je na kneza najveći utisak u toj zemlji ostavilo magaraće njakanje. Onda im je knez ispričao ispovest osuđenika na smrt, koji je pomilovan u zadnjem trenu. Tih 5 minuta između života i smrti su čista filozofija postojanja. Za osuđenog u tom trenutku ništa nije bilo teže nego neprekidna misao: "Kako bi bilo da se ne umire"! — Vi ste nesređeni — primeti Aleksandra — vi ste, kneže, jamačno hteli izvesti zaključak da se nijedan trenutak ne može parama meriti i da su nekad pet minuta skupoceniji od ne znam kakvog blaga... — Kako ste vi to hrabre, vi se, eto, smejete, a mene je sve tako porazilo u pričanju mog poznanika da sam to posle sanjao, baš tih pet minuta sam sanjao ... — Ništa, maman. A šteta, kneže, što smrtnu kaznu niste videli, ja bih vas nešto zapitala. — Ja sam video smrtnu kaznu — odgovori knez. I ispriča im o giljotinji još opširnije no što je pričao lakeju dok je čekao da ga prime. Devojke su tražile da promeni temu i da priča o tome kako je bio zaljubljen.

Šesta glava

Miškin je pripovedao da su mu u Švajcarskoj najbolje društvo bila deca, koja su ga zavolela. Zbog toga ga omrzoše njihovi roditelji, a posebno seoski učitelj Žil Tibo. Deca lece čovečju dušu ...Onda im ispriča kako je poljubio Mari, al' ne iz ljubavi. Mari je bila siromašna devojka (20) i bolovala je od tuberkuloze. Mnogo je radila teške poslove. Jednom je zapevala, a celo selo joj se smejalo. Njena stara majka reče da ju je osramotila i s njom ne progovori do smrti. Pastor u crkvi ne zastide se da na opelu pred celim narodom osramoti Mari. - "Eto vam ko je bio uzrok smrti te čestite žene" (a to nije istina jer je stara bila već dve godine bolesna), "eto je gde stoji pred vama i ne sme da pogleda, jer je obeležena prstom Božjim; vidite li je kako je bosa i sva u dronjcima — primer za one koji gube čestitost"!

Dve nedelje pre toga Miškin je Mari dao 8 franaka i poljubio je iz sažaljenja. Istog dana za to sazna celo selo i okriviše Mari, čak su joj hteli suditi. Deca su je zadirkivala, gađala kamenjem i blatom. Kad im knez objasni da je Mari nesrećnica, deca prestadoše. Dve devojčice su joj jedared odnele hranu, Mari je plakala. Otad deca zavoleše i Miškina i Mari. Kad pastor izrče pogrdne reči o Mari, deca se toliko razbesneše da su mu kamenjem polupala stakla na prozorima.

Svi saznadošc da deca vole Mari i strašno se poplašiše; no Mari je već bila srećna. Deci zabraniše čak i da se viđaju s njom, ali ona krišom trčahu k njoj; nosila su joj kolače, a neka su joj trčala prosto zato da je zagrle, poljube i reknu: je vous aime, Marie! pa da posle bezobzirce beže kući.

Mari je naglo kopnela. Kad je pala u postelju, obilazila su je deca, a zatim i starije žene. Kad je umrla, deca su joj kovčeg ukrasila cvećem.

Knezov staratelj Pavliščev je rekao Miškinu da je ubeđen da je on pravo dete, pa je samo rastom i licem nalik na odraslog, ali da ni razvićem, ni dušom, ni karakterom, pa čak, možda, ni umom nije odrastao i da će takav i ostati, pa makar i šezdeset godina doživeo. Miškin priznaje da više voli da se druži s decom. Mesec dana pre polaska za Rusiju, deca su ga u pisma počela ispraćati: "Leon s'm va pour toujours"! (Leon ide zauvek!) Kad je polazio na put, sva deca, ceo čopor, ispratiše ga do železničke stanice. U vozu je razmišljao kako će ga u Rusiji dočekati. Možda će ga i ovde smatrati za dete! - Mene svi odnekud i za idiota drže; ja sam zbilja bio nekada tako bolestan da sam tada, u stvari, i bio nalik na idiota. No, otkud sam idiot kad, eto, sam shvatam da me drže za idiota? Ja ulazim mislim: "Eto, drže me za idiota, a ja sam ipak pametan, a oni to i ne slute. ..."

Autor nas vraća u sadašnjost. Miškin kazuje šta vidi na licima svojih rođakinja. Adelaida Ivanovna, ima srećno lice, od sva tri lica najsimpatičnije. Aleksandra Ivanovna, divno i vrlo lepo, ali vi, izgleda, imate neku potajnu tugu. Lizaveta Prokofjevna — obrati se on najedared generalici — po vašem licu ne samo da mi se čini nego sam prosto uveren da ste vi savršeno dete.

Sedma glava

Lizaveta Prokofjevna priznade da je knez tačno okarakterisao njeno lice, da je i sama znala da je u duši dete, pa dodade: - Smatram da se vaš karakter potpuno slaže sa mojim, i baš mi je milo, kao dve kaplje vode. Samo ste vi muškarac, a ja žena, i u Švajcarskoj nisam bila, u tome je sva razlika. Primetiše da o Aglaji ništa nije rekao, pa navališe na nj. On reče da je vanredno lepa skoro kao Nastasja Filipovna. Žene grahnuše na njega da kaže gde ju je video. Knez reče: - Na slici, koju muje pokazao Ganja. One ga poslaše da donese sliku od Ganje. Usput Miškin pomisli u sebi "šta mu je trebalo da pominje sliku". Ganju je zatekao u kabinetu, a ovaj se iznenadi kad ču zašto je došao. - Idiot, promrmlja u sebi. Ipak pristade da mu sliku da, ali ga zamoli da uruči jedno pismo Aglaji da niko ne vidi. Knez obeća. Ostavši sam, Ganja se uhvati za glavu. "Jedna njena reč, pa ću... pa ću, bogami, možda prekinuti! ..."

Vraćajući se, Miškin zastade i poče analizirati lice Nastasje. Na kraju poljubi sliku. Kao u romanima i filmovima, on se odjednom srete nasamo s Aglajom. Uruči joj pisamce i oboje se praviše nevešti. Samo su razmenili poglede, bez reči. Generalica je pažljivo razgledala sliku, a onda se obrati knezu. - Dakle, takvu lepotu vi cenite? — Da... takvu... — odgovori knez sa nekim naporom. — To jest, baš takvu? — Baš takvu. — A zašto? — Na tom licu... ogleda se velika patnja... Generalica zapovedi da pozovu Gavrila Ardalionoviča. Aleksandra se usprotivi, ali je majka ućutka. — Hoću dve reči da mu kažem, i dosta! Kad je došao Ganja, generalica ga jetko upita: - Vi se ženite? Zbunjeni Gavrilo, reče: - Ne! - Juče NE, danas DA, zajedljivo nastavi Lizaveta. Aglaja, kao da ne primećuje Ganju, zamoli kneza da joj nešto upiše u spomenar. "Ja u pazar ne ulazim." Kad ostadoše sami Aglaja zamoli kneza da pročita Ganjino pismo. Tu je bilo sceparajućih reči, a svodilo se na to da bi Ganja odustao od ženidbe kad bi mu ona dala tračak nade. Tražila je da knez vrati pismo Ganji, rekavši da će mu to biti najbolji odgovor. Ganja je bio strašno kivan na kneza. Prvo je pomislio da pismo knez nije ni dao Aglaji. Međutim, ovaj mu objasni kako je bilo. Bes je još veći kad ču da je Aglaja tražila da knez pročita pismo. Sumnjao je u kneževu iskrenost, pa najzad upita šta je Aglaja rekla. — Tek što sam ga pročitao, ona mi reče da vi to nju hvatate, da ste radi da je kompromitujete i da dobijete od nje nadu, a da posle, na osnovu te nade, bez štete prekinete onu drugu nadu: na sto hiljada ... Ganja je toliko bio besan da je trupkao nogama po trotoru. Dva puta je kneza nazvao idiotom. Knez reče da to nije lepo i htede poći u hotel, al' mu se Ganja izvini i najposle odoše Ganjinoj kući.

Osma glava

Tamo knez upozna Ganjinu majku Ninu Aleksandrovnu (50), sestru Varvaru Ardalionovnu (23), mlađeg brata Kolju, stanara Ferdiščenka (30), koji ga upozori da nikom ne pozajmljuje novac, osobito ne njemu. Ganjin otac Ardalion Aleksandrovič Ivolgin (55) malo pripit ispriča kezu da je poznavo njegovog oca i da se zamalo nisu potukli zbog Miškinove majke, a da su posle postali vrli prijatelji. Na kraju upozna i zelenaša Pticina (30), Varvarinog udvarača.

Ganjina porodica nikako se nije mirila da se on oženi Nastasjom. Poče svađa, pa Miškin izađe. Primeti da na vratima neko pokušava da zvoni, ali zvonce je bilo u kvaru, pa on otvori vrata i s čuđenjem ugleda Nastasju. Misleći da je sluga, ona ga poče grditi. — Ama kakav je ovo idiot! — ljutito viknu lupnuvši pred njim nogom. — No, kud si pošao? No, koga ćeš prijaviti? — Nastasju Filipovnu — promrmlja knez. — A otkud ti mene znaš? — brzo ga zapita ona — ja te nikad nisam videla! Pa idi, prijavi me... Knez kroči u sobu pa im reče: — Nastasja Filipovna!

9. glava

Zavlada opšte ćutanje; svi se zagledaše u kneza kao ne shvatajući šta on to reče. Ganja sav pretrnu od straha. Međutim, brzo se pribra i Nastasji predstavi sestru i majku. One nisu umele ili nisu htele da bar iz učivosti ne pokažu prezir prema gošći. Nastasja je svoj bes maskirala smehom. Ispostavi se da je "lakej" koga je grdila knez Miškin i ona mu se izvini. U sobi se nađoše Pticin i Frediščenko, koji je zlokobmo komentarisao knežev razgovor sa Filipovnom. Najzad se pojavi i general Ivolgin, pijandura i lažov. On se ljubazno ophodio prema gošći. Nina i Varja mu rekoše da izađe, jer čeka nedovršen posao. Nastasja, pak, instiraše da ostane, pa on ispriča doživljaj iz voza sa Engleskom damom s kučtom. Ta je besna dama zgrabila njegovu cigaretu iz usta, pa je bacila kroz prozor, a on uzeo njeno kuče i izbacio ga kroz prozor kupea. Nastasja reče da je pre 5-6 dana isti slučaj čitala u Independance, samo se to dogodilo sa jednim Francuzom i Engleskinjom. Isto je tako bila istrgnuta iz usta cigara, isto je tako bilo izbačeno kroz prozor kučence. General strašno pocrvene. Cerekao se jedino Ferdiščenko. Ganja je sve vreme stajao, podnoseći nem i neizdržljiv bol. U tom trenutku odjeknu neobično jak udar zvonceta u predsoblju. Kolja potrča da otvori vrata.

10. glava

Razjarena, pijana skupina od desetak spodoba na čelu sa Patrenom i Lebedovim jurnu u sobu. Patren je psovao Ganju, al' kad spazi Nastasju, preblede. Pribra se i nastavi ponižavati Ganju, rekavši da će ga za 3000 rublja kupiti da njemu prepustiti Nastasju. Njoj će dati 18.000. Pošto se ona cerekala, obeća i sto hiljada. — Pa zar se baš nijedan od vas neće naći da ovu bezočnicu izvede odavde! — ciknu najedared Varja, dršćući od gneva. Iznerviran sestrinim ispadom, Ganja zamahanu rukom da udari Varju, ali ga u tome spreči knez, pa šamar dobi on. Cirkuska predstava se završi tako što prva izađe Nastasja, a onda svi za njom.

11. glava

Kolja teši Miškina. Varja, takođe. Ganja se izvinio za svoj postupak prema knezu. Nakon toga, Ganja se poče ispovedati Miškinu. Istina je da bi se on Nastasjom oženio radi 75 hiljada miraza, a ne iz ljubavi. Knez mu govori da to nije vredno tolike muke. Međutim, Ganja kaže: - Kad jednom imadnem novaca, to znajte, biću u najvećoj meri originalan čovek.

12. glava

Knez Miškin odlazi u kafanu da po Koljinoj molbi njegovom ocu da neki groš. Generala Ivolgina zatiče pijanog i umesto 10 rubalja da mu poslednjih 25 uz molbu da mu general vrati 15. Miškin se nada da će ga Ivolgin odvesti do stana Nastasje Filipovne na rođendan. General obećava, ali ne kreće dok ne popije još dve boce vina. Pijandura jedva stojeći voda Miškina od stana do stana. U trećem stanu nalete na Martu Borisovnu, koja izgrdi generala, govoreći da ju je poharao. Da je uteši, on joj daje 25 rubalja. Tu se našao i Kolja koji knezu reče da njegov otac nikad nije bio kod Nastasje, i pristaje da on kneza odvede, ali ga upozorava da ide u otmeno društvo, pa će mu se svi smejati kako je odeven. Pošto je knez ostao švorc idu pešice.

13. glava

Penjući se uz stepenice, Miškin je razmišljao da li će ugrabiti priliku da Nastasji kaže da se ne udaje za Ganju, jer je on ne voli, nego voli njen novac. To mu je sam Ganja priznao, a potvrdila i Aglaja Jepančina. Na Miškinovo iznnađenje, bio je primljen uprkos njegovom odelu. Bilo je prilično malo sveta kad se uporedi sa pređašnjim skupovima na taj dan. Tu su bili, kao prvi i glavni, Atanasije Ivanovič Točki i Ivan Fjodorovič Jepančin, Ganja i Rogožin. Nastasja srdačno dočeka kneza. On je bio očarn njenom lepotom i prošaputa: — Na vama je sve savršenstvo... Ona ga predstavi ostalim. Svi su pomalo bili ljubomorni na Miškina, osobito Ganja. Komedijaš Ferdiščenko predloži da svako ispriča najružniji postupak iz čitavog svog života. Sem Nastasje ta glupost se nikom nije dopala, ali da bi zadovoljili domaćicu pristadoše. Iz šešira prvo je izvučeno ime Ferdiščenko.

14. glava

Ferdiščenko ispriča kako je ukrao tri rublje u letnjikovu kod Semjona Ivanoviča Iščenka, a za to je bila optužena služavka Darja, koju sutradan otpoustiše. Prisutni izraziše gađenje takvom njegovom postupku. General ispriča kako je besan otišao da se raspravi sa bivšom gazdaricom zbog neke činije. Starica je sedela na tremu sama. Odmah je osuo paljbu psovki, a ona ga bez reči slušala izbečenih očiju. Sutradan je doznao da je on ustvari izgrdio mrtvu ženu. Ferdiščenko pakosno primeti da je general umesto najružnijeg, ispričao lep postupak pošto je posle zbog griže savesti pomagao dom za stare. Dođe red na Atanasija Ivanoviča. Svi su kriomice mekali Nastasju Filipovnu. Tocki poče od "Kulina bana" tj. od Diminog romana Dama s kamelijama. Roman je bio popularan, a naročito kamelije. Momci su voljenim devojkama na balovima poklanjali bukete kamelija. Peća je bio zaljubljen u Anfisu Aleksejevnu, kojoj se prohtelo da kamelije budu crvene. Teško ih je bilo naći, no Peća sazna da u drugom srezu ima neki stari bračni par koji gaji cveće. Atanasije preduhitri Peću i donese buket crvenih kamelija Anfisi, koja ga s oduševljenjem primi. Nesrećni Peća je toliko bio razočaran da je otišao u rat i poginuo. Ferdiščenko opet vide da je namagarčen. Nastasja primeti da je igra postala dosadna, jer niko nije lud da priča ružno o sebi, pa upita kneza da li da se uda. — Za... za koga? — zapita je knez obamirućim glasom. — Za Gavrila Ardalionoviča Ivolgina. — N-ne ... nemojte se udati! — prošapta on. — Tako će i biti! Gavrilo Ardalionoviču — zapovednički i čisto pobednički obrati se ona njemu — vi ste sad čuli kako je knez rešio? E, eto, to vam je moj odgovor; i neka je sad to svršena stvar jednom zasvagda! Svi se pokrenuše i uznemiriše. I to sve zbog kneza. Ljuti su bili i Točki, i general, a posebno Ganja. U tom se na vratima začu zvonce.

15. glava

Ulazi Rogožin sa desetoricom pijanih drugara. On spusti na stol poveći paket zamotan u novine. — Sta vam je to? — zapita Nastasja Filipovna, pomno i radoznalo odmerivši Rogožina i ukazujući očima na »predmet«. — Sto hiljada! — odgovori on skoro šapatom. — Dakle, ipak održaste reč! Bravo... Rogožin je posmatrao prisutne, a začudi se kad uz Nastasju spazi kneza. Ona podrugljivo reče da je Rogožin od jutros kupuje; počeo sa 17.000, pa 40.000 i eto doneo svih sto hiljada. Ispriča kako je i u Ganjinom domu ružno dočekana. Govorila je kao u bunilu. Pet godina je držala Atansija na udici, a i da ju je zaprosio, ne bi se za nj udala jer joj se gadi. Ganja ju je hteo zbog njenih 75 hiljada, a ne što je voli; Rogožin misli da je može kupiti, a ona sve odbija. Pa, ko bi nju kad se odrekne svih privilegija sirotu uzeo. - Ta takvu me ni Ferdiščenko ne bi uzeo!... — Ferdiščenko vas, možda, i ne bi uzeo, Nastasja Filipovna, ja sam čovek iskren — prekide je Ferdiščenko — ali zato će vas knez uzeti! Vi, eto, sedite pa se žalite, a pogledajte kneza! Ja ga već odavno posmatram... Nastasja se sa radoznalošću okrenu knezu. — Istina? — zapita ga ona. — Istina — prošapta knez. — Uzećete me ovakvu kakva sam, bez igde ičega? — Uzeću vas, Nastasja Filipovna. - A od čega ćeš živeti kad si već tako zaljubljen. Ispostavi se da će knez naslediti bogatu tetku.

16. glava

— Ne može biti! — uskliknu general. Svi opet zinuše. Pticin im objasni. — Ali ja vam mogu reći — završi Pticin, obraćajući se knezu — da je to vaše nasledstvo neosporno i zakonito, te sve što vam Salaskim piše o neospornosti i zakonitosti vaše stvari možete primiti kao da vam je sav novac već u džepu. Čestitam vam, kneže! Možda ćete dobiti milion i po, pa, bogami, možda još i više. Papušin je bio vrlo bogat trgovac. — Bravo, poslednji u rodu kneževa Miškinih! — zavapi Ferdiščenko. — Živeo! — prokrešta pijanim glasom i Lebedev. Nastasja je likovala: - A šta velite, je li zgodno imati ovakvog muža? Milion i po, pa jos knez, pa još i idiot uz to, kažu. Pa kud ćete lepše. Međutim, nasta neočekivani obrt. Ona presudi da će ipak poći za Rogožina, jer misli da je Miškin zaslužio bolju ženu od nje, na primer Aglaju. Rogožin je bio oduševljen. Nastasja je uzela njegov zavežljaj s novcem i pred svima rekla da će ga baciti u kamin, a Ganji obeća da je novac njegov ako ga iz vatre izvadi golim rukama. Zavežljaj je bačen na žar. Lebedev je kukao što propada toliki novac, hteo je pružiti ruke u plamen, al' ga Rogožin spreči. Ganja ipak nije dozvolio da toliko bude ponižen, ostao je po strani. Onda je Nastasja uzela kaminske mašice, izvadila svežanj. Samo je spoljna hartija nagorela i poneka novčanica. Nastasja naredi da se novac da Ganji. - Dakle, eto, nije posegnuo, izdržao je! Znači, ipak ima više ponosa, no pohlepnosti za novcem, zaključi ona.

Priredio: Petar Jokić, nastavnik

Idiot - likovi - ovde

 

O piscu ovde

 

 

CONTACT