tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Lektira

Robinson Kruso

Autor: Danijel Defo

tabanovic.com

Književni rod: epika

Književna vrsta: avanturistički roman

Tema: Robinsonove pustolovne želje i očevo bezuspešno odvraćanje odvele su glavnog junaka na pusto ostrvo gde je proveo 28 godina. Ovo je priča o preživljavanju i nedaćama sa kojima se čovek bori i u toj borbi pobeđuje.

Ideja (poruka): „Svako zlo treba posmatrati sa dobrim koje skriva i sa gorkim koje ide sa njim“. Ako je čovek jak duhom, može prebroditi najveće životne izazove, obezbediti sebi egzistenciju, steći prijatelje, pa pobediti čak i samoću.

Fabula

Radnja roman se pripoveda u prvom licu. Autor nam o događajima govori kao da ih je sam proživeo. Roman počinje pričom o tome kako je otac glavnog junaka želeo da mu sin postane pravnik, ali „ja sam ludovao za morem, kaže Robinson, i taj moj zanos tako se jako sukobljavao sa očevom voljom, pa i sa njegovim zapovestima, i preklinjanjima i odvraćanjima moje majke, da čovek mora pomisliti da je u mojoj naravi bilo nečeg kobnog, nešto što je težilo nesrećama koje su me očekivale“.

Bekstvo od kuće

Prvu priliku da pobegne od kuće i otisne se na more Robinson nije propustio. Međutim, bura je brod potopila, ali su se mornari spasili čamcem. Kruso je samo malo bio u dilemi da se vrati kući, i odlučuje da se ukrca na brod koji plovi ka Zapadnoj obali. Nebo je glavnom junaku opet poslalo opomenu. Njegov brod napadaju gusari i Robinson je odveden u zarobljeništvo u mavarsku luku Sale. Tu je proveo dve godine. Nakon toga uspeo je da ribarskim brodom pobegne sa dečakom Ksurijem. Danima lutaju morem pored obala uz brojne zgode. Dečaci najzad nailaze na brod koji ih spasava i odvodi u Brazil. Tu Robinson postaje vlasnik plantaže. Međutim, ne može da se skrasi na jednom mestu, pa sa drugim plantažerima odlazi brodom ka Gvineji po crne robove za radnu snagu na plantažama.

Ostrvo očajanja

Izgleda da je Robinson imao sreću da svaki brod na koji on kroči doživi nesreću. Tako je i ovaj prvo izgubio pravac kretanja i nasukao se na sprud. Uskoro je i čamac za spasavanje potonuo. Robinson je doplivao do obale, uz ogromne napore, boreći se sa besnim talasima. Ostali putnici nisu imali tu sreću, more ih je progutalo. U ovoj epizodi pisac zanimljivo, koristeći personifikaciju, opisuje očajničku borbu čoveka. „Pošto smo veslali, ili bolje reći, pošto su nas talasi nosili kuda su hteli… jedan besni talas, gorostasan, dovalja se do krme i beše jasno da će nam zadati poslednji udarac. Jednom rečju, dočepa nas sa takvom žestinom, odmah prevrnu čamac, rastavi nas od njega i rasturi nas… i more nas proguta za tren oka“. Pisac nam zatim slika Robinsonovo fizičko i psihičko stanje. „Nisam se mogao osloboditi talasa da bih disao, talas me ostavi na zemlji…polumrtva od vode koju sam progutao…skočim na noge i zapnem da trčim prema kopnu pre nego što naiđe drugi talas i ne dočepa me. More pojuri za mnom, visoko kao brdo i besno kao neprijatelj; talas koji se sruči na mene, zakopa me odmah… u svoju utrobu i osetih kako me sa ogromnom silinom i brzinom nosi veoma daleko ka obali, ali zaustavim dah i zapnem iz sve snage plivati. Bio sam gotov da prsnem zadržavajući dah, kad osetih kako se dižem i kako mi laknu kad mi glava i ruke izbiše na površinu vode. Mogao sam da dahnem i osetim priliv hrabrosti… Ali to me nije spasilo od pobesnelog mora koje se i dalje valjaše za mnom i još dvaput me talasi podigoše i odneše unapred kao ranije… Poslednji put umalo što ne beše koban po mene jer me more, noseći sobom … spusti, ili, bolje reći, tresnu o komad stene i to tako silno da se onesvestih i onesposobih za plivanje. - ali dođem malo sebi pre nego što se talasi vrate i kad videh da će me voda opet prekriti, reših da se čvrsto uhvatim za taj komad stene. Sledeći talas ne proguta me i ne odvuče, potrčim još jedanput i stignem do kopna“. To se zbilo na Robinsonov 26. rođendan. Na ostrvu, koje je on nazvao OSTRVO OČAJANJA. Robinson se snabdeva robom i ostalim materijalom sa nasukanog broda (užad, drvena građa, puške, bure dvopeka, tri burenceta ruma, sanduk šećera i bure belog brašna). Određuje mesto i podiže šator.Opis položaja: „Mala zaravan na padini brega; padina uspravna kao zid, tako da me ništa nije moglo napasati s gornje strane. Na strani ove stene beše malo izdubljenje kao ulaz u pećinu... "Rešim da na poljanici pred izdubljenjem podignem šator". Kao posledica usamljenosti i bespomoćnosti našem junaku se javlja neprijatno osećanje, očaj i on obilato proliva suze. Ali, tome se suprotstavlja nada, verovanje da će se sve izdržati. Monolog: „Da, u teškom si položaju, to je istina, ali seti se gde su ti drugovi. Zar nije vas jedanaest ušlo u čamac – gde je drugih deset? Da li je bolje biti ovde, ili tamo? Svako zlo treba posmatrati sa dobrim koje skriva i sa gorkim koje ide sa njim“. Nevesela priča Robinsonova o usamljeničkom životu javlja se kroz dileme o dobru i zlu: Zlo: Bačen sam na grozno pusto ostrvo bez ikakve nade na izbavljenje; dobro: Ali ja sam živ, nisam se utopio kao svi ostali sa mog broda; zlo: Izdvojen sam i sklonjen od celog sveta, da budem nesrećan; dobro: Ali sam izdvojen, takođe, od celokupne brodske posade i spasen smrti; zlo: Nemam odela da pokrijem golotinju; dobro: Ali sam u toplom podneblju… Na kraju, optimistički zaključak: „ U svakom položaju, ma koliko nesrećnom, ima nečeg dobrog ili zlog za šta treba biti zahvalan; i neka ovo ostane kao uputstvo za iskustva u najnesrećnijem stanju … da u njemu uvek možemo naći neku utehu“. Da bi rasterao crne misli, Robinson je stalno u pokretu. U potrazi za hranom dolazi do ptičijih jaja, jede kornjačino meso, a onda počinje da uzgaja žitarice. Otkriva malu plantažu grožđa. Pronalazi limun i drugo voće. Izrađuje posuđe; pripitomljava divlje koze. Međutim, najviše se iznenadio kad je jednog dana otkrio tragove bosog ljudskog stopala. „Zastadoh kao gromom pogođen ili kao da spazih utvaru…Bio sam zbunjen užasnim predstavama i pred oči su mi izlazile samo jezive slike“. Da su njegove pretpostavke bile realne, pokazalo se ubrzo. Robinson prisustvuje strašnom prizoru kad grupa urođenika, koja je na ovo ostrvo došla čamcem, ubija zarobljenika, i uz orgijanje jede ljudsko meso. U drugoj sličnoj prilici Robinson pucnjem iz puške rastera divljake i oslobodi zarobljenika kojem daje ime Petko jer je bio petak. Petkovim dolaskom prestaje dugogodišnja Robinsonova usamljenost: „Ovo je bila najprijatnija godina u životu koji sam proveo na ostrvu. Petko je počeo prilično lepo govoriti i razabirati nazive skoro za sve što bih tražio… Nalazio sam zadovoljstvo u njemu kao čoveku. Njegovo prostosrdačno poštenje ispoljavalo se sve više svakog dana“. Vremenom Petko se potpuno preobrazio od divljaka do osećajnog čoveka. Njih dvojica su napravili jedan veći čamac i započeli borbu sa urođenicima. Ljudožderi ponovo dolaze na ostrvo. Robinson i Petko, tom prilikom, spasavaju jednog Španca i Petkovog oca iz kandži ljudoždera. Na kraju, na pučini se pojavljuje engleski brod. Dolazi do pobune mornara. Razbojnici dovode zarobljenike na ostrvo. Međutim, bili su neoprezni, more se povuklo i morali su čekati plimu. Kad je u podne pripeklo sunce, otišli su u šumu da se u hladovini odmaraju. Sve ovo posmatraju Robinson i Petko, obojica naoružani do zuba. Prikradaju se zarobljenicima. Robinson započinje dijalog na španskom, a zatim i na engleskom jeziku. Tu se ispostavi da je jedan od zarobljenika engleski kapetan broda. On ispriča da su nekolicina loših ljudi nagovorili ostatak posade na pobunu. Namera im je da postanu gusari. Robinson naoruža kapetana i njegove momke. Zatim pođu da se prikradaju razbojnicima, ali u tom tenu se oni probude. Jedan gusar dade uzbunu. Bi, međutim, dockan, jer pogođen iz puške, pade mrtav. Drugi, mada, teško ranjen, pođe na kapetana, a ovaj ga udarcem muškete ućutka zauvek. Ostatak pobunjene posade preda se, moleći za milost. Kapetan ih pomilova, a i Robinson nije imao ništa protiv pod uslovom da im vežu noge i ruke. Tako je kapetan ponovo vratio svoj brod. Robinson se tim brodom vraća u London. Tako se ova zanimljiva priča o životu na pustom ostrvu srećno završava.

O piscu

Danijel Defo. Ne zna se tačno godina njegovog rođenja, ali se misli da je rođen 1659, a umro 1731. godine. Prezime njegovog oca bilo je Foe (što znači neprijatelj). Sigurno da je Danijel, kao dečak i mlad čovek, imao dosta neprilika sa takvim prezimenom, pa mu je kasnije jednostavno dodao "de" (plemićka odredba) i tako je dobio novo prezime. Defo, po kome ga poznaju brojni ljubitelji pustolovnih romana širom zemlje. Defo je za temu svog romana Robinson Kruso bio inspirisan istinitim događajem: četvorogodišnjim boravkom jednog mornara na pustom ostrvu Huan Fernadez. Defo je radnju romana znatno proširio, izmenio je okolnosti i imena, a svog glavnog junaka "ostavio" na pustom ostrvu znatno duže, dajući mu brojne avanturističke detalje Tako je nastao ovaj zanimljiv roman, omiljen i danas kod najmlađih, ali i odraslih čitalaca. Eto dobrog putokaza, ako želite da pišete, nađete istinitu priču i umetnički je oblikujete. Uostalom, ogromna većina najboljih dela nastala su po istinitim zbivanjima, ili su priče ukradene iz najčitanije knjige Biblije.

Priredio: Petar Jokić, nastavnik

Robinson Kruso - likovi - ovde

 

 

CONTACT