tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Istorija srpskog jezika

Razvoj srpskog književnog jezika

Autor: Petar Jokić, nastavnik

Staroslovenski jezik, je prvi književni jezik svih Slovena, ali nikad nije bio govorni jezik srpskog naroda. Na ovom jeziku vršena je služba u crkvi.

U XII veku prepisivači u staroslovenski jezik namerno, ili nehotice unose elemente (fonetske, morfološke i leksičke) narodnog govornog jezika. Tako su nastale recenzije ili redakcije: češka, ruska, bugarska i srpska, poznata još i kao srpskoslovenski jezik. Sve redakcije su objedinjene u tzv. crkvenoslovenski jezik, koji takođe, nije bio govorni jezik, iako su na njemu u crkvi pojane molitve.

I dan danas svedoci smo da popovi po selima u svim obredima koriste ovaj jezik, a ne srpski književi jezik. Razlog broj jedan je taj da narod ne razume ono o čemu se govori. Drugi razlog je čisto praktičan: da narod ne razume, ako popovi greše.

"Večnaja pamjat" - znači: večan ti spomen, zašto tako i ne kžete, nego ostavljate vernicima Srbima da se krste u čudu, a ne za pokoj duše smrtnika?

Staroslovenskim jezikom pisane su uglavnom svetovne knjige, pisma i povelje: Miroslavljevo jevanđelje (1180.), Povelja Kulin bana (1189.), Zakonik cara Dušana (XIV vek). Povelja i Zakonik poznati su i po tome što u njima dominiraju elementi narodnog srpskog jezika.

Međutim, zbog turske okupacije, posle seobe Srba sa Kosova u Južnu Ugarsku (danas Vojvodina) 1669. u nedostatku srpskih učitelja, Crkva je pozvala ruske učitelje koji su sa sobom doneli crkvene knjige pisane ćirilicom na ruskoj radakciji, poznatijoj kao ruskoslovenski jezik, koji se u pravoslavnim crkvama balkanskih Slovena zadržao do danas, sa neznatnim razlikama. Staroslovensko jat (Ѣ, ѣ) Makedonci izgovaraju kao E, a Srbi kao e, je, ili ije. No, i taj jezik je narodu bio nerazumljiv, pa su u pisanju i govoru u nj unošeni elementi narodnog srpskog jezika. Ta mešavina u nauci je poznata kao slavjanoserbski jezik, odnosno slavenosrpski jezik. Učeni ljudi u 18. veku su ga počeli koristiti za pisanje književnih dela, a osobito pesama. Srpskom narodu i taj jezik je, pre svega, bio smešan, i teško razumljiv. On je ostao u upotrebi, kao zvaničan kniževni jezik, do kraja 19. veka.

Dimitrije Dositej Obradović (1739-1811)

srpski filozof i prosvjetitelj u svom najboljem delu Život i priključenija, objavljenom 1783. godine, pokušava da piše "prostim" narodnim jezikom, ali se teško oslobađao uticaja slavenosrpskog jezika što pokazuje i sam naslov dela koji bi u svremenom srpskom jeziku mogao glasiti Doživljaji.

Vukova reforma jezika i pravopisa

Reformator srpskog jezika Vuk S. Karadžić (1787 - 1864.) zalagao se za upotrebu narodnog jezika kao književnog.

Godine 1813. u Beču upoznaje Jerneja Kopitara, slovenačkog naučnika. Pošto je od njega stekao osnovna filološka znanja, godine 1814. objavio je Malu prostonarodnu slaveno-serbsku pjesnaricu, prvu štampanu zbirku srpskih narodnih pesama i Pismenicu serbskog jezika po govoru prostoga naroda pisanu, prvu gramatiku srpskog jezika, štampanu Mrkaljevom azbukom. Godine 1818. Vuk štampa Srpski rječnik, reformisanom (Vukovom) ćirilicom i novim pravopisom. Rječnik je imao 26.270 reči koje je Jernej preveo na nemački i latinski jezik. U Evropi "Rječnik" je primljen s oduševljenjem, ali je srpska javnost bila ogorčena. Zamerke su se odnosile na: ijekavski izgovor, previše prost jezik, ali su Vuku naročito zamerali zbog preuzimanje slova J iz latinice (za pokušaj pokatoličenja) i nepristojne reči koje je Vuk uneo u rečnik. Reformu azbuke Vuk je završio 1836. kada je putujući po Dalmaciji i Hercegovini čuo glas H,h (Х,х), koji nije postojao u govoru njegovog kraja (danas Mačvanski ogrug). Od ijekavskog jotovanja ђевојка, ђеца odustao je 1839. i umesto toga piše дјевојка, дјеца. Uprkos protivljenju srpske zvanične vlasti i crkve, Vukova reforma dobija sve više pristalica. Posebno je značajna 1847. godina kad su objavljena četiri dela na narodnom jeziku: Pesme Branka Radičevića, Rat za srpski jezik i pravopis Đure Daničića, Gorski vijenac Petra Petrovića - Njegoša i Vukov prevod Novog zavjeta. Godina 1850. poznata je po prvom Književnom dogovoru Hrvata i Srba. Tom prilikom zaključili su da Hrvati i Srbi govore istim jezikom, pa su za osnovu uzeli štokavsko narečje i ekavski i ijekavski izgovor starog jata (Ѣ, ѣ). Pozvali su srpske i hrvatske pisce da pišu novim književnim jezikom.

Godina 1852. značajna je po tome što Vuk štampa drugo izdanje Srpskog rječnika, koji sadrži 47.500 reči.

Međutim, Vuk nije doživeo da njegova reforma zvanično bude prihvaćena. Tek 1868. četiri godine posle njegove smrti, uredbom kneza Mihaila Obrenovića, reforma književnog srpskog jezika ozvaničena je u Srbiji.

Srbuljski jezik

Srbulje su rukopisne i štampane ćirilicom srpske knjige na srpskoslovenskom jeziku od 12-og do polovine 18-og veka, pa je po knigama srbuljama i srpskoslovenski jezik preimenovan u srbuljski jezik.

 

Istorija srpske pismenosti

 

 

CONTACT