tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Lektira

Rani jadi

Autor: Danilo Kiš

tabanovic.com

Književni rod: epika

Književna vrsta: pripovetke

Ulica divljih kestenova

Priča liči na Potopljeno djetinjstvo Branka Ćopića (Bašta sljezove boje). Povratnik traži ulicu svog detinjstva, koje više nema. Ustvari, on je uveren da je tu, ali nema divljih kestenova. Seća se: "Da, još pre rata... Na uglu se nalazila škola, a pred školom arteški bunar. Ne mislite, valjda, da sam sve to izmislio. U toj školi sam išao u prvi razred, a pre toga u zabavište. Učiteljica se zvala gospođica Fani. Mogu vam, gospodine, pokazati jednu fotografiju gde smo svi na okupu: gospođica Fani, naša učiteljica, da, taj što sedi pored nje, to sam ja, Andreas Sam, moja sestra Ana, Fredi Fuks, vođa naše bande... Folksdojčer.

Imaginarni sagovornik mu pomaže da produbi sećanje. Ulica se zvala Bemova. Na broju 27 stanovo je Andreas Sam.

Onda on priđe jednim vratima, mada to nisu bila ona vrata, i pritisnu zvonce. Izvinite, reče sasvim običnim glasom, da li tu stanuje Andreas Sam? Ne, ne, reče žena, zar ne umete da čitate? Ovde stanuje profesor Smerdel... Čuli ste, kuće nema. Na mom je uzglavlju izrasla jabuka. Jedno kvrgavo, povijeno stablo bez ploda. Soba mog detinjstva pretvorila se u leju s lukom, a na mestu gde je stajala singerica moje majke - bokor ruža. Pored bašte se uzdiže nova trospratnica, u njoj stanuje profesor Smerdel. Kestenove su posekli, rat, ljudi ili prosto - vreme.

Umesto predgovora

Rani jadi Danila Kiša su doživljaji iz detinjstva koji se najviše pamte i nikad ne umiru, ali samo kao neke pojedinosti, kao detalji i otrgnute slike. Sve ostalo iščezava u tami vremena i zaborava. Sećajući se njih, Andreas Sam kao da prebira po prašini vremena, čisti komade, vraća im sjaj, spaja ih, pravi celinu doživljaja. Da problem bude veći ovde se ne radi samo o ranim jadima, već se ti jadi vuku kroz celi život. Svako u ranoj mladosti doživi neke jade samo neko na teži, neko na lakši način. Ipak, dok si dete, sve ti je nejasno i u tim trenucima ne razmišljaš puno o tome. Tek kasnije, kad odrasteš, počinju da naviru sećanja čijih posledica tek onda bivaš svestan. Onda poželiš da se vratiš tamo i da izmeniš tok događaja, ali bez uspeha. Dečak Andreas je vrlo rano ispio gorku čašu ovog sveta. Vreme je ratno, nesigurno, a iz tog vremena povremeno sećanjem zalazi u neposrednu prošlost, a maštom u budućnost, željenu, ali još nejasnu.

Andreas Sam je veoma osetljiva ličnost, burno reaguje na spoljašnje utiske, voli sve što je lepo - cveće, boje, mirise, zvuke, njegova mašta je živa i nemirna. Sposoban je da oko sebe zapaža nevažne detalje. Ali će zapažati i ono što je ružno i što je proisteklo iz čovekovog nemarnog odnosa prema prirodi.

Priča Kruške ne zauzima ni polovinu stranice, ali ukazuje na momenat koji se ne zaboravlja, gospođa Molnar izjednačava Andreasa sa psom. Ipak dečak je uspeo, da iz druženja sa prirodom, razvije smisao za lepo i sposobnost da lepo oseti svuda oko sebe. Uloga roditelja u procesu odrastanja je nezamenjiva. Dečak Andreas nema sreću da oseti očinsku l jubav. Za svog oca vezuju ga samo par uspomena i sliika: - očev šešir i štap, pisma i dokumenti, slika u bolnici, vožnja u kolima i vest o njegovom nestanku. Nasuprot tome, majka i sestra se pojavljuju u skoro svakoj priči. Ta njihova stalna prisutnost pojačava osećaj okrnjenosti, nepotpunosti što dečak otvoreno ne pokazuje. On dolazi u ulicu kestenova da se uveri u istinitost svojih uspomena, da im nađe osnovu. Dolazi da razdvoji dečaka i mladića u sebi, da stavi pečat na svoje odrastanje i krene dalje.

Danilo Kiš, kao i mnogi drugi, možda, nikad ne bi saznali pravu vrednost života da nisu doživeli nešto loše ili teško.

Jezik i stil

Jednostavno kazivanje. Teme su svakodnevne, životne, svačije. Događaji su obični bez naglašenog dramskog naboja. Birani su onako kako ih sećanje vraća u sadašnjost, bez čvršće povezanosti. I naracija i struktura, potpuno su u skladu sa junakovim uverenjem da je život priča i da je priča život. Život je sazdan od malih priča, malih doživljaja, pa opis toga života nije ništa drugo nego niz priča. Priča je život jer govori o njemu onakvom kakav jeste i lepom i ružnom i veselom i tužnom.

Upotreba trećeg lica za kazivanje o sopstvenom životu otkriva junakov odnos prema detinjstvu u kojem je bilo više ružnih nego lepih dana, više patnje nego sreće i radosti. Kao da ova kazivanja izazivaju mučna sećanja, pa je kazivanje u trećem licu jednostavnije i lakše, kao da se ovim oblikom narator brani od događaja koje opisuje. Treće lice omogućava distancu, mirnoću i objektivnost kazivanja.

Priredio: Petar Jokić, nastavnik

O piscu

Danilo Kiš je rođen u Subotici 22. februara 1935. godine, od oca Eduarda Kiša, mađarskog Jevrejina i majke Milice Dragićević, Crnogorke. Do 1942. godine živi sa roditeljima u Novom Sadu, gde pohađa prvi razred osnovne škole, a zatim prelazi u Mađarsku, u očev rodni kraj, gde završava osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Nakon odvođenja njegovog oca u Aušvic 1944. godine, sa ostatkom porodice je repatriran u Cetinje podsredstvom Crvenog krsta. Tamo Kiš živi do kraja svog školovanja. Na Filozofski fakultet u Beogradu Kiš se upisuje 1954. godine, a u septembru 1958. godine kao prvi student diplomira na katedri za Opštu književnost. Kiš je bio venčan za Mirjanu Miočinović od 1962. do 1981; nakon razvoda braka živeo je sa Paskal Delpeš sve do svoje smrti. Umro je u Parizu, gde se jedno vreme i lečio, 15. oktobra 1989. Sahranjen je u Beogradu na Novom groblju.

Lektira - ovde

 

Priča o konju i "Pesma o keruši"

 

 

CONTACT