tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Uporeda analiza pesme Veče

Veče

Autor: Đura Jakšić

Tabanović

Kao zlatne toke krvlju pokapane,

Dole pada sunce za goru, za grane.

 

I sve nemo ćuti, ne miče se ništa,

Ta najbolji vitez pade sa bojišta!

 

U srcu se život zastrašenom taji

Samo vetar huji... To su uzdisaji...

 

A slavuji tiho uz pesmicu žale

Ne bi li im hladne stene zaplakale.

 

Nemo potok beži - ko zna kuda teži?

Možda grobu svome - moru 'lađanome!

 

Sve u mrtvom sanu mrka ponoć nađe,

Sve je izumrlo - sad mesec izađe!...

 

Smrtno bleda lica gore nebu leti...

Poginuli vitez... eno se posveti!...

Veče

Autor: Jovan Dučić

Tabanović

Mre potonja svetlost i postaje smeđa,

Oktobarsko sunce gasne iza huma;

A tvoja je duša puna bolnog šuma,

Teška suza stala u dnu tamnih veđa.

 

Dok u tvome vrtu dan očajno tinja;

U tamnoj se senci rasplakale česme;

Šum gora, kao rosa da rominja,

A u tebi huje rime moje pesme...

 

Huje tamne rime, ko mistično vrelo,

Kroz lišće, i zvezde, i sen što još pada:

U svakome stihu ima suza jada,

U svaku je strofu leglo srce celo

Veče

Autor: Vojislav Ilić

Tabanović

Rumene pruge već šaraju daleki zapad,

Klonuo počiva svet. Sa mirnih dalekih polja

Umorni ratar s pesmom žurno se noćištu sprema,

I samo čas po čas zaječi šarena dolja

 

Od škripe točkova kolskih. Goneći vesela stada

Bezbrižno pastir mlad u zvučne dvojnice svira,

A njegov kosmati pas, podvivši repinu leno,

Korača upored s njim. Koprena dubokog mira

 

Uvija polja i ravni. Rumene pruge se gase-

I bledi mesečev zrak, svetilo nebeskih dvora,

Kroz maglu diže se već,- i nema, duboka tama

Dovodi bajnu noć sa sinjeg neznanog mora.

 

Sve grli mir i san. Pokadšto zaurla samo

Susedov stari pas, il' pozno došavši s rada,

Ispreže ratar plug i stoku umornu poji,

I đeram škripi sve i voda žuboreć pada.

Uporedna analiza:

Pred vama su tri pesme sa istim naslovom: Veče, tri naša pesnika. Već na prvi pogled uočavamo da je ovim pesmama samo naslov isti, a da su one po svemu drugom različite. Dok Đuru Jakšića zalazak sunca podseća na "zlatne toke krvlju pokapane", a nema tišina noći na tužno ćutanje zbog pogibije "najboljeg viteza",Vojislav Ilić slika mir idiličnog seoskog života, ističući u prvom redu boje i retke zvukove koji s vremena na vreme narušavaju ovaj noćni "mir i san". Nasuprot tome, Jovan Dučić u šumovima večeri oseća neko tajno (mistično) brujanje svoje duše. Smiraj dana u Đuri Jakšiću budi rodoljubivo i borbeno osećanje: tu je bojište, krv, toke, vitez, hrabro umiranje za domovinu. Uz to provlači se i osećanje nezadovoljstva životom, osećanje tuge, patnje, umora i smrti, što i nije čudno ako se zna životni put ovog poete i slikara. "Vetar huji - to su uzdisaji"; pesma slavuja u većini ljudi budi vedro raspoloženje dok je za Jakšića ona žalopojka koja će čak i "hladne stene" rasplakati; potok ne hita moru da bi se sa njim zagrlio, nego da bi u njemu umro, a mesec je "smrtno bleda lica".Sve je u sivoj boji umiranja, jedino je svetla tačka zaključak u poslednjem stihu da se poginuli vitez preobrazio u anđela. S druge strane, "rumene pruge što šaraju daleki zapad" u Vojislavu Iliću podstiču osećanje mirno i blaženo poput idiličnog života seljaka i pastira koji se s posla "umorni s pesmom noćištu spremaju". Opis večeri i pojava dati su bez većih uzbuđenja. Pesnik i sam oseća pomalo zamor, ali je siguran da će ga nestati posle mira i sna i da će sledeći dan doneti nov rad i radosti. I naravno, sam po sebi nameće se zaključak da je pesma nabrekla od životnog optimizma. Dučić, međutim, umiranje zadnje sunčeve svetlosti doživljava suviše lično, subjektivno: priroda i on stapaju se u jedno ("Huje tamne rime, ko mistično vrelo, kroz lišće, i zvezde, i sen što još pada"), a osnovno osećanje koje veče pobuđuje u njemu je očajno, tamno, mračno raspoloženje njegove duše. Ali nisu samo osećanja različita u ova tri pesnika, već i slike asocijacija večeri koje stvaraju. Sunčev zalazak viđen kroz granje Jakšića podseća na "zlatne toke krvlju pokapane", potok ide grobu svome, moru 'lađanome, a "smrtno bledi mesec" je duša poginulog viteza. U Vojislava Ilića veče daje sliku kojom dominiraju umorni ratar i pastir, tu su dvojnice, kosmati pas, i stoka koja vodu pije i škripa đerma. Ceo opis večeri dat je verno običnim pojedinostima svakodnevnog života. Ničeg romantičnog nema u tom opisu. U Dučića, pak, opis večeri u prva dva stiha pesniku su samo povod da tu sliku uskladi sa svojim duševnim raspoloženjem: "dan očajno tinja", "u tamnoj se senci rasplakale česme", a cela slika je više maglovit nagoveštaj sivila pesnikovog raspoloženja, nego stvarna slika neke večeri. I najzad, različit je i jezik pesnika kojim iskazuju svoja osećanja i slike. Jakšić koristi jake zraze: "toke krvlju pokapane", sve "nemo ćuti", "vetar huji", "hladne stene bi zaplakale", sve je u "mrtvom snu", mesec je "smrtno bleda lica". Tu odmah zapažamo da se ove reči, i izrazi retko, ili uopšte ne upotrebljavaju u običnom, svakodnevnom govoru, pa ih zovemo "pesničke reči i izrazi". Nasuprot tome, Ilić koristi reči i izraze iz svakodnevnog života: "rumene pruge", "umorni ratar", "škripa točkova kolskih", "kosmati pas, podvivši repinu, leno korača", "pokadšto zaurla susedov stari pas", "đeram škripi" itd. Doduše, mestimično i u Ilića nalazimo tzv. pesničke izraze, ali u manjoj meri nego kod Jakšića: "zaječi šarena dolja", "bledi mesečev zrak - svetilo nebeskih dvora", "bajna noć" itd. U Dučića je sve drukčije, i on se služi pesničkim rečima, ali sve je neobično i novo, puno nekog složenog značenja: svetlost sunca na zalasku postaje "smeđa", "bolni šum duše", "teška suza", "dan očajno tinja", "šuma gori kao rosa da rominja","huje tamne rime kao mistično vrelo", "suza jada" itd.

Petar Jokić, nastavnik

 

CONTACT