tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Lektira

Kad su cvetale tikve

Autor: Dragoslav Mihailović

tabanovic.com

Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Mesto i vreme radnje: U Beogradu, na Dušanovcu (deo grada) za vreme II svetskog rata i prve decenije posle toga

Glavni lik: Ljuba Šampion

Tema: Sudbina Ljube Šampiona

Ideja (poruka): Osnovna ideja dela mogla bi se ilustrovati Šantićevom porukom: "Bolji su svoji i krševi goli, no cvjetna polja kud se tuđin kreće". Uz to nameće se zaključak kako su uslovi života i društvene okolnosti presudni za pojedinca, tj. njegov karakter, s čim se ja ne bih složio, jer uvek imamo izbor. U suprotnom svi bismo, u socijalističkom režimu, prošli kao Ljuba ili čak gore od njega. Dakle, ovde je pre reč o neskladu između želja i mogućnosti. "Nije siromah ko malo ima, već ko mnogo želi"; "Junakova majka najpre zaplače."

Fabula

“Kad su cvetale tikve” kratki je roman sa prilično jednostavnom fabulom. Narator je Ljuba Sretenović Šampion, nekadašnji prvak u boksu, a sadašnji jugoslavenski emigrant u Švedskoj. Ljuba priču počinje predstavljanjem i opisom trenutnog stanja, a onda priču vraća u prošlost i priča je bez prekida i većih digresija do kraja. Iz perspektive sadašnjosti, života u senci ili privida života, Ljuba se retrospektivno okreće prošlosti, Dušanovcu 50-ih godina. Njegova ispovest je naročitog tipa. Prva rečenica priče je: “Ne, neću se vratiti”. Po njoj možemo zaključiti da je lik u dilemi da li da dođe ili ne dođe u domovinu. U njemu se bore dve sile – nostalgija, koja ga vuče nazad, i strah od kazne zbog ubistva, koji ga sprečava da se vrati. Po prvoj rečenici može se zaključiti da je njegova konačna odluka da se ne vrati i da ta sila pobeđuje. Ali po zadnjem pasusu, u kome se obraća naratoru, vidi se da mu ta odluka i nije tako jednostavna: “A vi, ako nekad odete na Dušanovac, pogledajte ga dobro. Čujem da se dosta promenio; ako. Tada ćete se možda setiti da ovde živi jedan čovek koji i kad stoji i kad hoda, i kad se smeje i kad spava – plače za njim; jedan čovek koji još može da se uzda – jedino u rat.” Ovde on misli na jedan “mali pametan rat” kad bi domovina pozvala dijasporu i ponudila mu amnestiju, a on se “čist” borio za nju. On priča svoju priču o svom ratnom detinjstvu, letu 1944. kada zbog bombardovanja nisu išli u školu što je bio pravi raj za njega. Priča o svom prvom seksualnom iskustvu kada mu je ***** - kelnerica "skinula junfer", a u pitanju je bilo grupno silovanje. Priča o tome kako je sa društvom jurio ribe po Dušanovcu, o posledicama sukoba Staljin – Tito po njegovu porodicu, o tome kako su 1948. u političkim previranjima stradali "ćale" i "burazer", o boksu i napredovanju u karijeri, kako se zamerio mangupskom kralju Stoletu Apašu na jednoj igranci zbog dugonoge brucoškinje iz Kragujevca zbog čega će kasnije glavom platiti Ljubina sestra Dušica, o majci koja je doživela nervni slom i umrla, jer se jedan ludak uhvatio devojaka i boksa, a druga dva ludaka politike (a jedino dobro dete joj stradalo). Ljuba će se osvetiti Stoletu, tada bolesniku od tuberkuloze, a potom će prekinuti sve veze sa sredinom u kojoj je odrastao i emigriraće najpre u Austriju, a potom u Švedsku. Iz završne rečenice romana shvatamo da Ljuba Šampion svoj život u Švedskoj doživljava kao konačno izgnanstvo iz zemlje za kojom će zauvek čeznuti. Njegov život je život u senci, turobna zamena za prošli život na Dušanovcu. Odnos prošlost-sadašnjost, Jugoslavija - Švedska jasno je predočen i u uvodnom delu romana.Ljuba voli svoju ženu Inge i usvojenog sina Arnea, ali kad ga uhvati nostalgija u stanju je da vozi tri dana i tri noći do granice sa Slovenijom, otvori prozor, udiše naš vazduh i sluša naš jezik i potom se vrati "kući". To je priča čoveka koji svodi račune i pita se šta je u njegovoj prošlosti bilo presudno za njegovu čemernu sadašnjost, šta je bio razlog njegovog izgnanstva iz pravog života u svet senki? Citat koji je Mihailović stavio na početak svog dela, a koji svojom arhaičnošću i visokim stilom odskače od modernog romana, pruža odgovor na ovo pitanje. Reč je o citatu Danilovog učenika (XII-XIV vek) koji govori o onima koji "lišeni slave svoje" i vođeni" silama kuda neće" stigoše na konačno odredište života. Ovaj epigraf je zapravo ugao iz kog pisac želi da posmatramo junakovu sudbinu. Kad se Ljuba pita: "Jesam li ja ovo? " i šta je to što ga je u životu dovelo do švedske čamotinje, to je upravo pitanje o silama koje nas protiv naše volje vode kuda nećemo do konačnog poraza i poniženja. Pripovedač često koristi zamenice ovako i ovoliko da objasni izgled ili veličinu nečega. Kao da se sa čitaocem nalazi u istoj sobi. Mnogo koristi žargon. Na dva mesta u tekstu spominju se tikve i to pre i posle tuče Ljube i Stoleta. Navodno, “tuberani” umiru kad cvetaju tikve, a to nije bilo u vreme tuče. Spominjanje tikava bio je deo njihovog verbalnog izazivanja pre tuče. Posle tuče tikvine cvetove spominje Stole. Pita Ljubu da li ih je kad video, a kad ovaj odgovori da se ne seća, Stole kaže da on jeste “onda, iza šumice. Bilo ih je u onim kukuruzima.” Reč “onda” upućuje nas da se to odnosi na neki slučaj koji je poznat njima obojici, a to bi moglo biti u leto 1944. kad je Ljuba “izgubio” nevinost ili kada je Stole silovao njegovu sestru. Tako se naslov “Kad su cvetale tikve” može povezati i sa mogućim “naslovom” “Kad smo gubili nevinost”.

Priredio: Petar Jokić, nastavnik

O piscu i likovima - ovde

 

 

CONTACT