tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Epska poezija

Pokosovski ciklus

narodnih epskih pesama

Autor: Petar Jokić, nastavnik

Pokosovski ciklus epske poezije opeva događaje neposredno posle Kosovskog boja, odnosno, poslednje otpore otomanskom carstvu, koje su pružali srpski despoti i banovi, knezovi i vojvode iz moćnih feudalnih porodica: Jakšića, Brankovića, Crnojevića. Najčešće su to pesme pune stradanja i poraza, ličnih i opštih tragedija. U njima opevan je pojedinačan otpor poslednjih vladara kad se organizovanom vojskom nije raspolagalo, pa je krajnji ishod takve borbe unapred bio poznat. Imenica smrt bez ijednog vokala (samo u našem jeziku) zvučno ističe tragediju, i glavni je motiv u ovim pesmama. Poslednji otpor plaća se životom; gine se hrabro i ponosno; u smrt idu i žene iako bi bile pošteđene od okupatorske vojske - neće da žive u sramoti. Najpoznatije pesme ovog ciklusa su: Smrt vojvode Prijezde, Smrt vojvode Kaice, Dioba Jakšića, Bolani Dojčin

SMRT VOJVODE PRIJEZEDE

Često knjige idu za knjigama

Od koga li, kome li dolaze?

Od Memeda, od cara turskoga,

A dolaze do Stalaća grada,

Do Prijezde, vojvode stalaćka:

"O, Prijezda, vojvodo stalaćka,

Pošlji meni do tri dobra tvoja:

Prvo dobro sablju navaliju,

Koja seče drvlje i kamenje,

Drvo, kamen i studeno gvožđe;

Drugo dobro - Ždrala, konja tvoga,

Koji konjic može preleteti

Zasobice i po dva bedema;

Treće dobro - tvoju ljubu vernu!"

Gleda knjigu vojvoda Prijezda,

Onu gleda, drugu sitnu piše:

"Car-Memede, turski gospodaru,

Kupi vojske koliko ti drago,

Pod Stalaća kad je tebi drago,

Udri Stalać kako ti je drago,

Ja ti dobra ne dam nijednoga,

Ja sam sablju za sebe kovao,

A Ždrala sam za sebe ranio,

A ljubu sam za sebe doveo;

Pa ti ne dam dobra nijednoga!"

Diže vojsku turski car Memede,

Diže vojsku, ode pod Stalaća;

Bio Stalać tri godine dana;

Nit' mu odbi drva, ni kamena,

Nit' ga kako može osvojiti,

Ni, pak, kako može ostaviti.

Jedno jutro, uoči nedelje

Popela se Prijezdina ljuba

Na bedema malena Stalaća,

Pa s bedema u Moravu gledi,

Al'; Morava mutna ispod grada.

Pa besedi Prijezdina ljuba:

"O, Prijezda, dragi gospodaru,

Ja se bojim, dragi gospodaru,

Nas će Turci lagumom dignuti!"

Al'; besedi vojvoda Prijezda:

"Muči, ljubo, mukom zamukala!

Gdi će biti lagum pod Moravom?"

Potom došla ta nedelja prva

I gospoda otišla u crkvu

I božju su službu pdstojala;

Kad gospoda izašla iz crkve,

Tad besedi vojvoda Prijezda:

"O, vojvode, moja desna krila,

Krila moja s vama ću leteti,

Da ručamo, da se napijemo,

Da na gradu vrata otvorimo,

Da na Turke juriš učinimo,

Pa što nama Bog i sreća dade!"

Pa Prijezda ljubu dozivaše:

"Idi, ljubo, u pivnice donje,

I donesi vina i rakije!"

Uze Jela dva kondira zlatna,

Pa otide u pivnice donje.

Kad gospođa pred pivnicu došla,

Al'; pivnica puna janičara:

Papučama piju vino ladno,

A u zdravlje Jelice gospođe,

Spokoj duše Prijezde vojvode.

Kad to vidi Jelica gospođa,

Ta kondirom o kamen udari,

Pa potrča u gospodske dvore:

"Zlo ti vino, dragi gospodaru!

Zlo ti vino, a gora rakija!

Pivnica ti puna janičara;

Papučama piju vino ladno,

A za moje zdravlje namenuju,

A tebeka živog saranjuju,

Saranjuju, za dušu ti piju!"

Onda skoči vojvoda Prijezda,

Te na gradu otvori kapiju,

Pa na Turke juriš učiniše,

Te se biše i sekoše s Turci,

Dok pogibe šezdeset vojvoda,

Nji šezdeset, iljade Turaka;

Tad se vrati vojvoda Prijezda,

Pa za sobom zatvori kapiju,

Pa potrže sablju navaliju,

Ždralu konju odsiječe glavu:

"Jao, Ždrače, moje dobro drago,

Ta neka te turski car ne jaše!"

Prebi britku sablju navaliju:

"Navalija, moja desna ruko,

Ta neka te turski car ne paše!"

Pa otide gospođi u dvore,

Pa gospođu privati za ruku:

"O, Jelice, gospođo razumna,

Ili voliš sa mnom poginuti,

Il' Turčinu biti ljuba verna?"

Suze roni Jelica gospođa:

"Volim s tobom časno poginuti,

Neg' ljubit na sramotu Turke,

Neću svoju veru izgubiti

I časnoga krsta pogaziti."

Uzeše se oboje za ruke,

Pa odoše na bedem Stalaća,

Pa besedi Jelica gospođa:

"O, Prijezda, dragi gospodaru,

Morava nas voda od'ranila,

Nek' Morava voda i sa'rani!"

Pa skočiše u vodu Moravu.

Car je Memed Stalać osvojio,
Ne osvoji dobra nijednoga.

Ljuto kune turski car Memede:

"Grad-Stalaću, da te bog ubije!

Doveo sam tri iljade vojske,

A ne vodim nego pet stotina!"

Dioba Jakšića

Pesma Dioba Jakšića govori o svađi braće pri deobi imovine. Narodni stvaralac naglašava kako se braća prilikom deobe mogu zavaditi oko sitnica i ljubav preobraziti u mržnju. Pošto su zemlju i gradove podelili, stariji brat Dmitar traži pride konja i sokola, a mlađi Bogdan mu ne da nijednoga. Dmitar se žestoko naljuti i svojoj ženi Anđeliji zapovedi da otruje Bogdana dok je on u lovu. Anđelija je u nezavidnom položaju: treba da izvrši muževu zapovest i da se ogreši o ljudske i verske norme:

Sve mislila, na jedno smislila:

Ona ode u podrume donje,

Te uzima čašu molitvenu,

Sakovanu od suvoga zlata,

Što je ona od oca donela,

Punu rujna natočila vina,

Pa je nosi svojemu đeveru,

Ljubi njega u skut i u ruku,

I pred njim se do zemljice klanja:

"Na čast tebi, moj mili đevere!

Na čast tebi i čaša i vino,

Pokloni mi konja i sokola.

Za to vreme Dmitar lovi. Pušta sokola da uhvati utvu zlatokrilu, ali ona rani sokola koji pada u jezero. Kad je iz vode izbavio ranjena sokola on ga pita:

"Kako ti je, moj sivi sokole,

Kako ti je bez krila tvojega?"

Soko njemu piskom odgovara:

"Meni jeste bez krila mojega

Kao bratu jednom bez drugoga."

Tad se Dmitar bješe osjetio

Đe će ljuba brata otrovati,

Pa on uzja vranca velikoga,

Brže trči gradu Biogradu

Ne bil' brata živa zatekao.

Kad je bio na Čekmek-ćupriju,

Nagna vranca da preko nje pređe;

Propadoše noge u ćupriju,

Slomi vranac obe noge prve.

Kad se Dmitar viđe na nevolji,

Skide sedlo s vranca velikoga,

Pak zavrže na buzdovan perni,

Brže dođe gradu Biogradu.

Kako dođe, on ljubu doziva:

"Anđelija, moja vjerna ljubo,

Da mi nisi brata otrovala?"

Anđelija njemu odgovarala:

"Nijesam ti brata otrovala,

Veće sam te s bratom pomirila".

Bolani Dojčin

Pesma Bolani Dojčin" dobra je ilustracija da su posle Kosovskog boja ostali samo iznemogli junaci, i dečaci koji teško mogu pružiti ozbiljniji otpor nasilnicima. Kad se u Solunu razboleo jedini ozbiljniji junak Dojčin, silnik Uso Arapine razapinje šator u polju i traži da mu neko na megdan izađe. Kako nema ko da mu na megdan izađe, on je grozan porez udario:
  • Sve na dvora po jalova ovna,
  • Po furunu ljeba bijeloga,
  • I po tovar vina crvenoga,
  • I po kondir žežene rakije,
  • I po dvadeset žutijeh dukata,
  • I po jednu lijepu đevojku,
  • Ja đevojku, ja nevestu mladu,
  • Kojano je skoro dovedena,
  • Dovedena jošte ne ljubljena.
Pošto se ceo Solun izređao, red je došao i na Dojčinove dvore. Njegova žena i sestra Jelica su porez sakupile, ali ga Arapin bez Jelice neće primiti, pa ona plače nad posteljom bolesnog junaka. I da skratim priču: Dojčin se diže iz postelje i u zavojima odlazi na megdan crnom Arapinu. Dok prolazi gradom, izmamljuje poglede divljenja:
  • Al' govore solunski trgovci:
  • "Vala Bogu, vala jedinome!
  • Otkako je Dojčin preminuo,
  • Nije bolji junak proišao
  • Kroz Soluna, grad bijeloga,
  • Ni boljega konja projahao."
Kad ga je Arapin ugledao, toliko se uplašio da Dojčina poziva na piće i, navodno, oprašta mu porez. U dvoboju pobeđuje Dojčin, pre svega što ima dobrog konja koji vešto izbegava Arapove udarce, ali i nadošloj snazi zbog srdžbe. Na povratku ubija i svog pobratima Petra koji je za potkov konja od Dojčinove žene tražio da je ljubi dok Dojčin ne plati. Završni stihovi pesme malo su bljutavi za moj ukus:
  • "Eto, sele, oči Arapove,
  • Neka znadeš da ih ljubit nećeš,
  • Sele moja za života moga!"
  • Pa izvadi oči nalbatinove,
  • Te ih daje ljubi Anđeliji:
  • "Naj ti, Anđo, oči nalbatinove,
  • Neka znadeš da ih ljubit nećeš,
  • Ljubo moja, za života moga!"
  • To izusti, a dušicu pusti.

Pokosovski ciklus - likovi

 

 

CONTACT