TABANOVIĆ

Ivan Goran Kovačić JAMA

JAMA

tabanovic.com

Autor: Ivan Goran Kovačić

Književni rod: epska

Književna vrsta: poema

Tema: Bolno svedočanstvo preživele žrtve o ustaškim zlodelima nad Srbima tokom Drugog svetskog rata

Ideja (poruka): Pre nego što podigneš ruku na svog nepriajtelja, zamisli sebe u njegovom položaju

Mesto i vreme radnje: U okolini Livna početokom II svetskog rata

Umesto predgovora

Ivan Goran Kovacić ispevao je Jamu tokom ratnih zbivanja i tako osudio ustaška zlodela, a onda je nastradao od četničke ruke.

Interpretacija

Poema Jama ispevana je u 10 poglavlja; glavni motivi su: krv, svetlo i tama. Krv je ovde i "svjetlo", kao izvor života, i tama, kao simbol umiranja.

  • Krv je moje svjetlo i moja tama.
  • Blaženu noć su meni iskopali
  • Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
  • Od kaplja dana bijesni oganj pali
  • Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
  • Moje su oči zgasle na mome dlanu.

 

  • Sigurno još su treperile ptice
  • U njima, nebo blago se okrenu;
  • I ćutio sam, krvavo mi lice
  • Utonulo je s modrinom u zjenu;
  • Na dlanu oči zrakama se smiju
  • I moje suze ne mogu da liju.

 

  • Samo kroz prste kapale su kapi
  • Tople i guste, koje krvnik nađe
  • Još gorčom mukom duplja koje zjapi
  • - Da bodež u vrat zabode mi slađe:
  • A mene dragost ove krvi uze,
  • I ćutio sam kaplje kao suze.

 

  • Posljednje svjetlo prije strašne noći
  • Bio je bljesak munjevita noža,
  • I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
  • I bijela, bijela krvnikova koža;
  • Jer do pojasa svi su bili goli
  • I tako nagi oči su nam boli.

Razgolićene ustaše s užitkom i osmehom, oštrim vrhom kame žrtvama vade oči i smišljaju grozote prave:

 

  • Al ovu strašnu bol već nisam ček'o:
  • Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
  • Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
  • Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
  • I više nisam ništa čuo, znao:
  • U bezdan kao u raku sam pao.

 

  • Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške
  • Dijelili, vatrom podigli me silom;
  • I svima redom probadali uške
  • Krvnici tupim i debelim šilom.
  • "Smijte se!" - ubod zapovijedi prati
  • - "Oboce svima pred krst ćemo dati!"

 

Kroz probušene uši krvnici žrtvama provlače žicu, pa slepci hodaju mirno da ne povrede jedan drugog. Radnju, umesto čula vida, prate zvučne slike: jauk i plač mučenika, te obesni smeh i cerekanje krvnika. Kao posle teškog rada ustaše u hlad sele, mljackaju dok jediu i piju, prde i zbijaju šale. Patnje mučenika se produbljuju, jedna žena završava u ludilu; neko je pokušao da pobegne i taj je bio ubijen. Pored nanošenja fizičkpg bola, javlja se i psihičko mučenje - uvrede: "Dupljaši", "ćore", "lubanje mrtvačke". Krik žrtve sada prelazi u urlik, a put jedini je do jame. Žrtva je dovedena do jame, a onda jedan udarac kame u grlo, drugi u pleća. Krike i zapomaganja žrtava u jami ućutkuje prasak bombe. Tada se gasi i poslednji jauk, jecaj" i ciktanje žrtve u jami.

  • Na jauk iz bezdna sada nova prasne
  • Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
  • Padahu sad uz pljuske manje glasne,
  • Kao u vodu, povrh kaše mesa.
  • Uto oćutjeh da po krvi kližem.
  • Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!

 

Međutim, kao što obično biva, preživeće stradalni neki da svedoči o zločinu i dešavanjima u jami.

  • Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
  • Bez ravnovjesja - kao da sam stao
  • Jezive neke provalije na prag,
  • A iza mene drugi ponor zjao.
  • Bijela strijela u prsi mi sinu,
  • Crna me šinu s pleći. U dubinu.

 

Od šestog pevanja počinje doživljaj subjekta u jami: polumrtvi ljudi, mrtva i već hladna tela klize po krvi i sluzi.

  • U bezdnu uma jeza me okrijepi.
  • Osjetih hladno truplo, gdje me tišti,
  • Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
  • Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
  • U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
  • Ko mrtve ribe studena tjelesa.

 

Osnovno osećanje je sada jeza koja se naročito pojačava u trenutku kada subjekat, umesto da začepi usta koja vrište, u očne duplje starice zabada svoje ruke. Dok pokušava da se pokrene i "zaroni" ispod leševa i nađe spas od bombe, subjekat rukom nalazi "zakoljak grozan" i čuje kako "krkjla grkljan u krvavoj rani". Stara žena, koščatim rukama, hvata ga čvrsto, steže u samrtnički zagrljaj dok se brani.

  • O Bože moj, zagrlila me žena
  • Sad zagrljajem druge svoje smrti:
  • Kako joj koža lica nagrbljena...
  • Starice! Bako! I uzeh joj trti
  • Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
  • Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

 

Sedmo pevanje je u znaku polivanja žrtava krečom. Jama je puna, ona je sada obilje umiranja i smrti.

  • Puna je jama: na lešine liju
  • Vapno da živim strvine ne smrde.
  • O hvala im, nas mrtve sada griju
  • Plamenom svoje samilosti...
  • Tvrde leševe ćutim: trzaju se goli,
  • Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

 

U osmom pevanju stradalnik izranja iz gomile leševa.

  • Prostrujo hladan zrak na moja usta
  • Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
  • I srknuh utopljenički: krv gusta
  • Kroz nosnice u grlo oštro briznu.
  • Smijo sam se - al' da me netko tako
  • Nakreveljena vidje, taj bi plako...

 

Pritajen, on čeka veče da izađe iz pakla - jame. I gazeći "prsa i trbuhe grubo", gonjen strašnom žeđi, izlazi iz jame (deveto pevanje). Žeđ je ustvari strašna potreba za životom jer, ako toga nema, ko bi posvadočio o užasima što ih zločinac čini.

  • Pomamno sam i divlje se penjo,
  • Gazio prsa i trbuhe grubo
  • - I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
  • Nisam već trno. Vuko sam i skubo
  • Dugačke kose, uspinjo se mesom,
  • Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Izašavši iz jame, četvoronoške ide po livadi, puni usta travom i, jedući posnu travu, toli žeđ. Svestan trenutka i položaja u kome je, umesto tuge, oseća mržnju, a sa njom ispunjava ga potreba za osvetom. Deseto pevanje je u stvari evokacija onih momenata i životnih prizora i situacija iz kojih govori svetlost života, a koja je sada samo prošlost i sećanje. Naime, vetar je doneo miris paljevine, a sa njim je stiglo i saznanje da su dželati zapalili njegovo selo, da je u vatri izgorjalo sve: kuća, kućni prag; sve što je nekad oličavalo život, đetinjstvo, trajanje u njegovim najrazličitijim manifestacijama: svadbe, prela, berbe, kola, lastavičje gnezdo pod strehom, kolevka, prozorsko okno kroz koje je- u vreme mira i spokoja subjekat posmatrao parče neba. Sve je izgorelo, nema ni pesme, ni kletve, ni smeha; umesto toga- zgarišta i "na putu lešina od psa".

  • Odjednom k meni miris paljevine
  • Vjetar donese s garišta mog sela;
  • Miris iz kog se sve sjećanje vine:
  • Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
  • Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
  • Sve što je život sijo i smrt žela.

 

Sama pomisao na te slike vodi u protest, u krik očajnika, i sve to u vidu retorskih pitanja kojima kao da nema kraja i koja, sva odreda, ostaju bez odgovora:

  • Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
  • Gdje ima otac kćerku, majku sin?
  • Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
  • I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

 

  • Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijeće
  • Rubi još radost i taži još bol?
  • Zar ima većeg bogatstva i sreće,
  • Nego što su škrinja i klupa i stol?

A onda sledi susret sa oslobodiocima, saznanje da je osveta izvršena i nova svetlost:

  • Planu u srcu sva ognjišta rodna,
  • Osvetom buknu krvi prolivene
  • Svaka mi žila, i k'o usred podna
  • Sunca Slobode razbi sve mi sjene.
  • Držeć se smjera garišnoga dima,
  • Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

 

  • Tu ste me našli ležati na strani,
  • Braćo rođena, neznani junaci;
  • Pjevali ste, i ko kad se dani,
  • Široka svjetlost, kao Božji znaci,
  • Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
  • Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

 

To je trenutak kada na rame pada ruka koja teši, greje, koja donosi nežnost i vraća veru u ljude. Javljaju se i suze kao izraz jedne nove sreće:

  • Zajecao sam i još i sad plačem
  • Jedino grlom, jer očiju nemam,
  • Jedino srcem, jer su suze mačem
  • Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
  • Zjenice da vas vidim i nemam moći,
  • A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

 

Kraj poeme je u znaku pesme, radovanja i svetlosti. Sada je to ona unutrašnja svetlost koja grje i vraća veru u smisao života; ona je zamena za fizičku kosmičku svetlost, koja je bila na početku svega, na početku Jame i ustupila mesto, prinudom i silom, tami. Ta svetlost se ovde, na kraju pesme, preobražava u duhovni zanos bića, koji dolazi sa slobodom.

  • Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
  • Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
  • Da sad tek živim, makar možda mrijem.
  • Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
  • Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
  • Ko narod silna, ko sunce visoka.

Priredio: Petar Jokić, nastavnik

O piscu

Ivan Goran Kovačić je bio hrvatski i jugoslovenski pesnik, pripovedač, esejista, kritičar i partizan. Rođen je 21. marta 1913. godine u Lukovdolu, selu u Gorskom kotaru, od oca Hrvata Ivana i majke Jevrejke Ruže (devojačko Klajn). Osnovnu školu je završio u rodnom mestu, a kasnije se školovao u Karlovcu i Zagrebu. Još kao gimnazijalac I. G. Kovačić je počeo da objavljuje književne radove u časopisima i listovima. Sa dvojicom svojih prijatelja objavljuje prvu zbirku pesama pod naslovom " Lirika“ 1932. Progresivno opredeljen, Goran je već 1942. zajedno sa poznatim hrvatskim pesnikom Vladimirom Nazorom, stupio u redove partizana. Poznatu poemu Jama napisao je u partizanima inspirisan ustaškim zločinima u okolini Livna kada je bačen veliki broj Srba u kraške jame oko Livanjskog polja. Već sredinom juna 1943. godine I. G. Kovačića su u selu Vrbnica, blizu Foče, ubili četnici. U trenutku smrti je imao 30 godina.

 

 

CONTACT