tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Lektira

Gorski vijenac

tabanovic.com

Autor: Njegoš

Književni rod: epska drama

Književna vrsta: ep, drama, tragedija

Tema: Istraga poturica u Crnoj Gori

Ideja (poruka): Osnovna ideja je shvatanje da je borba za slobodu i nezavisnost najveća čovekova dužnost. Za takvu borbu odlučio se i vladika Danilo: Vuk na ovcu svoje pravo ima ka tirjanin na slaba čovjeka. Al' tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija!.

Mesto i vreme radnje: Crna Gora početkom 18-og veka.

Istorijska osnova:

Osnovu Gorskog vijenca čini "istraga poturica", istorijski događaj koji se odigrao u Crnoj Gori početkom 18. veka. Shvativši da su poturice (Crnogorci koji su u strahu od Turaka prešli u islam) najveća opasnost za slobodu i opstanak zemlje, vladika Danilo je organizovao njihovu istragu. U ovom lokalnom, ali važnom događaju Njegoš je video prekretnicu u oslobodilačkoj borbi koju je Crna Gora vodila više od jednog stoleća. Ali više nego samom temom, Gorski vijenac, opštim duhom, koji živi u njegovim likovima i scenama, odražava istorijsko razdoblje iz koga je uzet predmet dela. Crnogorci su određivali svoje međusobne odnose imajući uvek u vidu interes zajednice. Najbolji među njima vodili su ih u ratove i okupljali se u veća da presuđuju sporove. Kolektivan život razvio je u njima mnoge vrline: junaštvo, drugarstvo, čuvanje date reči, želju za junačkim delima. Takav duh vremena i života odražava Gorski vijenac u potpunosti.

Deo originalnog teksta iz 1847. godine

ГОРСКІЙ ВІЕНАЦЪ

ПОСВЕТА, Праху отца Србіе.

Нек’ се овай віекъ горди надъ свіема вѣковима!

Онъ ће Ера быти страшна людскіема колѣнима

Унь се осамъ близанацахъ у єданъ махъ изньихаше,

Изъ колевке Беллонине и на земльи показаше:

Наполеонъ, Карло, Блыхеръ, кнезъ Велингтонъ и Суворовъ,

Карађорђе бычъ тирянахъ и Шварценбергъ и Кутузовъ,

Ареи є, страва земна, славомъ бойномъ ньихъ опіо,

И землю имъ за поприште, да се боре, назначіо

Изъ грмена великога лафу изаћ’ трудно ніе;

У великимъ народима Генію се гнѣздо віе -

Овде му є по готову матеріаль къ славномъ дѣлу

И тріумфа дичный вѣнацъ, да му краси главу смѣлу -

Ал’ херою Тополскоме - Карађорђу безсмртноме

Све препоне на путъ бѣху... къ цылю доспѣ великоме:

Диже народъ - крсти землю - а варварске ланце сруши!

Изъ мртвіехъ Срба дозва - дуну животъ Србской души;

Ево тайна безсмртника:- даде Србу сталне груди!

Одъ витежства одвикнута у ньим’ лафска срца буди!

Фараона источнога предъ Ђорђемъ се мрзну силе,

Ђорђемъ су се Србске мишце са витежствомъ опоиле!

Одъ Ђорђа се Стамболъ тресе, крвожедный отацъ куге

Сабльомъ му се Турцы куну, клетве у ньихъ нема друге!

Fabula:

Gorski vijenac je pisan u obliku drame. Njegoš se, međutim, nije držao važećih šablona koji vladaju u dramskoj književnosti. U delu nema činova, nego je cela radnja koncentrisana oko tri istorijska trenutka. To su dve skupštine i sama istraga. Prva, trojičindanska skupština održava se na Lovćenu. Crnogorski glavari su se okupili da razgovaraju o domaćem zlu i u gluho doba noći, dok svi spavaju, vladika Danilo "sam sobom" govori kako je paklena turska sila pokorila skoro pola Evrope, pregazila Srbiju, Bosnu i Albaniju, sejući za sobom pustoš i smrt. Ostala je nepokorena samo Crna Gora. Ne mogavši da je vojnički savladaju, Turci su mitom, obećanjima i pretnjama uspeli da jedan deo Crnogoraca prevedu u islam i da na taj način pripreme njeno osvajanje. Svestan da se našao pred istorijskim zadatkom odbrane slobode, kada sa malo snage treba braniti zemlju od moćne turske imperije, vladika Danilo je obuzet gorkim i mračnim mislima. Vuk Mićunović vraća samopouzdanje mladom vladiki, veličajući snagu omladine i viteški duh svog naroda. Ipak, ova skupština, na kojoj je trebalo doneti odluku o ustanku na poturice, razilazi se bez rezultata. Druga skupština se održava na Cetinju u jesen iste godine. "Glavari se makli na stranu, a narod kolo vodi" i peva pesmu u kojoj veliča junake u borbi za slobodu, a proklinje izdajnike i malodušnike. Kolo, na kraju, otvoreno prekoreva vladiku i glavare zbog njihove neodlučnosti:

  • Što je ovo, evo neko doba
  • te su naše gore umučale,
  • ne razležu ratnijem kricima?
  • Počinu ni rđa na oružje,
  • ostade ni zemlja bez glavarah.

Kolom koje je, kako kaže vojvoda Milija - "iz glave cijela naroda" Njegoš je pokazao da su narodne mase osnovna snaga u borbi protiv tiranije. Neki glavari priznaju da su neodlučni, da "ne smeju ništa da započnu" i da zbog toga Crnogorci imaju pravo dići na njih prokletu gomilu. Tada stižu predstavnici ostalih plemena i donose nove dokaze da se sa poturicama više ne može živeti zajedno. Postepeno, jedan za drugim, glavari se izjašnjavaju za istragu, dok vladika Danilo i dalje ostaje neodlučan. Nastaje mučno ćutanje. Svi osećaju da je to sudbonosni trenutak, koji će ili doneti odluku za borbu, ili prihvatiti stav posmatranja i čekanja. Tada se opet javlja Kolo, koje slikovitom pesmom o Ivan-begu kako je osveta sveto piće, a smrt u oslobodilačkoj borbi dužnost i dug svakog ratnika. Na taj način Kolo daje podršku odlučnima, hrabri kolebljive i kritikuje izdajnike. Vladika Danilo je ostao sam, ali i tako usamljen on želi da sagleda sve mogućnosti i da izmeri sve razloge ZA i protiv u vezi sa istragom. Svestan je da verske borbe uvek donose nesreću. I islam i hrišćanstvo učvrstili su svoju vlast na grobovima nedužnih ljudi koji su stradali za interese jedne ili druge vere:

  • Luna i krst, dva strašna simvola,
  • njihovo je na grobnice carstvo

Vladika Danilo bi prešao preko verske mržnje i netrpeljivosti, ali on ne može da shvati izdaju nacionalnih interesa:

  • Ali hula na svešteni ćivot
  • koji ga je mlekom odranio,
  • to mi prsa u tartar pretvara.

I tada, obuzet zanosom, on se konačno obračunava sa sumnjom u sebi i odlučuje se za istragu:

  • Mlado žito, navijaj klasove,
  • pređe roka došla ti je žnjetva!
  • - -
  • Treba služit časti i imenu.
  • Neka bude borba neprestana,
  • neka bude što biti ne može;
  • - - -
  • Na groblju će iznići cvijeće
  • za daleko neko pokoljenje!

"Mlado žito" je metafora koju treba tumačiti da još nedozreli momci Crnorci treba da se uhvate u koštac s neprijateljim radi svetlije budućnost: za daleko neko pokoljenje! Ali vladika bi ipak želeo da se isturčena braća pozovu i da se još jednom pokuša rešiti sukob bez prolivanja krvi. Glavari nisu zadovoljni ovim predlogom, ali pristaju. Tada se opet javlja Kolo i pesmom o poturčenjaku Staniši Crnojeviću govori da izdajnici ne "razlikuju nikakav drugi jezik do jezika oružja" i da Crna Gora nije stekla slavu razgovorima sa neprijateljima, nego borbom i pobedama. Dolaze turske poglavice i sedaju prema Crnogorcima. S jedne strane su Crnogorci, viteški svet, koji slobodan život ceni kao najviši ljudski ideal; s druge strane su poturice, svet izdajnika, tirana i ugnjetača. Počinje razgovor kroz kratke i britke reči prigovora i aluzija, ustvari jedna teška i ljuta bitka rečima. U ime Crnogoraca vladika Danilo govori o ljubavi prema rodnoj grudi, o slobodi, slavi i zavičaju. Kazuje da je čovek slab i da može kadgod iz straha i da pogreši, kao što su i poturice učinile prelaskom u islam. Danilove reči vojvoda Batrić prevodi na jezik junaka: zemlja je mala i "otsvud stiješnjena", tako da dvojica u njoj ne mogu da vladaju. Zato on poziva poturice da prime "vjeru prađedovsku", a ako to ne učine: "U krv će nam vjere zaplivati, biće bolje koja ne potone". U ime svoga sveta govori Mustaj-kadija, koji ističe pravo jačega i sa zanosom govori o svojoj veri. Žestoku borbu prigovora, koja preti da se pretvori u pokolj, staloženiji smiruju i stišavaju zavađene. Kada se sve utišalo, javlja se Kolo pesmom o Vrtijeljci iskazuje svoje neprihvatanje pregovora sa poturicama.

Vezirovo pismo

Tada stižu i kavazi iz Podgorice sa pismom od Selima vezira, koji obilazi "carstvo", a smatra da i Crna Gora pripada turskoj imperiji. Zašto dolazi objašnjava u alegorijama (Šta je alegorija vidi ovde) :

  • da se vuci ne prejedu mesa,
  • da ovčica koja ne zanese
  • svoje runo u grm pokraj puta,
  • da podstrižem što je predugačko,
  • da odlijem đe je prepunano;
  • da pregledam u mladeži zube
  • da se ruža u trn ne izgubi,
  • da ne gine biser u bunište;
  • -i da raji uzdu popritegnem,
  • e je raja ka ostala marva.

Posebno je uvredljiva poruka: "da pregledam u mladeži zube, da se ruža u trn ne izgubi, da ne gine biser u bunište", jer to znači da vezir dolazi da izabere lepe i mlade devojke i odvede ih u harem, pošto Crnogorci (bunište) nisu dostojni takve lepote. Zatim, traži od vladike i glavara da mu dođu "na biljegu" i da se poklone, jer: "jaki zubi i tvrd orah slome..."

Vladika odgovara:

  • Tvrd je orah vočka čudnovata,
  • ne slomi ga, al' zube polomi!

Vladika poručuje da su Crnogorci poput oraha nesavladiv bedem za tiranine i osvajače. I dodaje:

  • Ne trebuje carstvo neljudima,
  • Nako da se pred svijetom ruže.
  • Divlju pamet, a ćud otrovnu
  • divlji vepar ima, a ne čovjek.
  • Kome zakon leži u topuzu,
  • tragovi mu smrde nečovjestvom.

Ovde je sve jasno. Kome zakon leži u topuzu (sili) - tragovi mu smrde nečoveštvom.

  • Ja se sjećam što si reći htio.
  • Tragovi su mnogi do pecine-
  • - - -
  • Spuštavah se ja na vaše uže,
  • Umalo se uže ne pretrže;
  • Otada smo viši prijatelji,
  • U glavu mi pamet ućeraste.

Ovo je aluzija na basnu Lav i lisica. Kroz razloge koje su iznosile poturice i kroz misli iz vezirova pisma Njegoš je pokazao feudalna shvatanja turskih eksploatatora, koji smatraju da su na sablji dobili pravo da porobljavaju i eksploatišu druge: Za njih je narod "stoka jedna grdna", a sirotinja je bez ikakvog ljudskog dostojanstva. Vladika Danilo i glavari odgovaraju dostojanstveno: da je njihov narod, iako mali, borben i snažan i da vlast ne treba davati neljudima. Sukob je time doveden do vrhunca i više se nije imalo šta čekati. Istraga se opravdava još nekim pojedinostima. Iz Mletaka dolazi vojvoda Draško i svojom pričom o zapadnjačkoj civilizaciji, koja počiva na eksploataciji, još više ističe moralne vrednosti svoga naroda. posle turskih svatova koji prolaze kraj Cetinja, nailazi sestra Batrićeva tužeći za bratom koga su Turci na veru namamili i ubili. Spremna je da prežali bratovljevu smrt, ali ne može glavarima da oprosti njihovu neodlučnost i zbog toga se ubija pred njima. Narod potom dovodi neku babu koju je skadarski paša, čim je čuo za crnogorske dogovore, poslao da zavadi glavare i tako ih spreči u njihovom poduhvatu. Narod hoće da je kamenuje, a glavari je s mukom spašavaju. Njegoš je postupnim razvijanjem sukoba između Crnogoraca i poturica, slikajući oba sveta, oružanu borbu obrazložio kao nužno i jedino rešenje. Na kraju dogovora javlja se slepi iguman Stefan da ovoj borbi da opšti smisao, da je objasni i opravda večitim zakonima koji vladaju u prirodi i društvu, da kaže da sve što živi na zemlji mora da se brani od napadača. Zatim se glavari zaklinju da će svi kao jedan ustati na poturice i osloboditi zemlju tog strašnog domaćeg zla. Sam čin istrage u delu nije prikazan. Njegoš to nije učinio zato što je opravdanost i nužnost istrage prikazao tako snažno i ubedljivo da smo je mi u sebi skoro doživeli. U završnim scenama dela on prikazuje cetinjski manastir u noći uoči praznika. Dok se Crnom Gorom razležu puške, stari iguman i vladika sede kraj ognjišta. Iguman priča vladici o teškoćama u životu i time ga priprema za vesti koje obojica očekuju. Izjutra stižu osvetnici i glasnici s bojnog polja i pričaju o krvavom pokolju iz koga se rodila crnogorska sloboda. Opet se javlja Kolo koje slavi istragu i veliča pobedioce. U završnoj sceni pojavljuje se i Vuk Mandušić koji dolazi iz neoslobođene nahije (okruga - sreza), mrk, izlomljenih toka i prebijena džeferdara (kratka puška). Plače za slomljenim oružjem i priča vladici o borbama u kojima je učestvovao. Danilo mu daje novi džeferdar i rečima:

  • A u ruke Mandušića Vuka
  • biće svaka puška ubojita

Kazuje da borba nije završena i da se treba spremati za nove podvige.

Na mene poseban utisak imaju stihovi što ih izgovara Vuk Mandušić:

  • Al’ je đavo, ali su mađije,
  • ali nešto teže od oboje?
  • Kad je viđu da se smije mlada,
  • svijet mi se oko glave vrti.
  • Pa sve mogah s jadom pregoreti
  • ,no me đavo jednu večer nagna,
  • u kolibu noćih Milonjića.
  • Kad pred zoru, i noć je mjesečna,
  • vatra gori nasred sjenokosa,
  • a ona ti od nekuda dođe;
  • ukraj vatre sjede da se grije.
  • Čuje da svak spava u kolibe.
  • Tada ona vjenac rasplete,
  • pade kosa do niže pojasa;
  • poče kosu niz prsa češljati,
  • a tankijem glasom naricati,
  • kako slavlja sa dubove grane.
  • Tuži mlada đevera Andriju,
  • mila sina Milonjića Bana,
  • koji mu je lanih poginuo
  • od Turakah u Dugu krvavu.
  • Pa se snahi ne dao ostrići:
  • žalije mu snahin v'jenac bilo
  • nego glavu svog sina Andrije.
  • Tuži mlada, za srce ujeda,
  • oči gore življe od plamena,
  • čelo joj je ljepše od mjeseca,-
  • i ja plačem ka malo dijete.
  • Blago Andrij’ đe je poginuo –
  • divne ga li oči oplakaše,
  • divna li ga usta ožališe…

Priredio: Petar Jokić, nastavnik

 

Gorski vijenac likovi - ovde

 

CONTACT