TABANOVIĆ

lektira, gramatika i testovi

Život i običaji naroda srpskog

Običaji o različnijem praznicima

tabanovic.com

AUTOR: Vuk Karadžić

Vuk je rođen 6.novembra 1787. godine u Tršiću u porodici u kojoj su deca umirala, pa je dobio ime Vuk da ga veštice ne bi ubile. Umro u Beču 7. februara 1864. godine. Pisanje i čitanje je naučio od rođaka Jevte Savića, po begstvu iz manastira Tronoše (selo Korenita). Bio je srpski filolog, reformatror srpskog jezika, sakupljač narodnih umotvorina i autor prvog srpskog rečnika.

Bogojavljenje

(Bogojavljenje, po zapadnijem krajevima vodokršće, a u Crnoj Gori vodice) Srbi pripovjedaju da se noću uoči Bogojavljenja svake godine otvara nebo, i da će onda Bog dati svakome koji što zaište, samo da se ne ište više nego jedno. Gdjekoji stoje napolju po cijelu noć ne bi li vidjeli kad se nebo otvori, ali to svaki ne može vidjeti. Tako se nekakav dogodio u sobi kad se nebo otvorilo, i ne imajući kad izići napolje (da se u tom ne bi zatvorilo), promoli glavu kroz prozor da reče: „Daj mi, Bože, osmak blaga!“; pa u onome strahu i u hitnji mesto toga reče: „Daj mi, Bože, osmak glavu!“ U taj čas postane mu glava koliko osmak, tako da je nije mogao kroz prozor uvući u sobu dok nijesu ljudi došli sa sjekirama i načinili prozor veći. Mnogi se na Bogojavljenje ujutru prije sunca kupaju u potoku ili rijeci (ako je voda smrzla, a oni probiju led, kao što sam ga i ja probijao na Žeraviji). Ako je Bogojavljenju veliki mraz, onda se misli da će biti dobra godina, zato i Turci zapitaju kadšto naše ljude: „Je li se, more, smrzo krst?“ Gdje sa naš narod u življenju po svojemu zakonu ne boji nikoga, onda se na Bogojavljenje posle leturđije voda sveti na rjekama i na izvorima, kao npr. u Karlovcima na česmi nasred pijace, u Zemunu na Dunavu i u Biogradu sad na Savi; pod vladom pak turskom to se po varošima dosad nije smjelo činiti, nego se opominjem da su Lozničani 1796. godine sa svojijem popom i s učiteljem i đacima (među kojima sam i ja bio) išli iza varoši na jedan točak koji se zvao „Danilova voda“, i to bez leturđije, jer kako nijesu imali crkve, ni ostale oprave, ona im se nije ni služila.

ĐURĐEVDAN

Na Đurđevdan ujutru, prije sunca, počinju se prvi put kupati; muškarci se ponajviše kupaju u potoku, a žene i djevojke donosu uveče kući omaje (t. vode s kola vodeničkoga, da se od njih svako zlo i nevaljaština otrese i otpadne, kao oamja od kola), i metnu u nju svakojaka bilja, a osobito selena, te prenoći, pa se ujutru njom kupaju u gradini kod selena i ostalog cvijeća. Prije Đurđeva dne ne valja selena brati ili mirisati , a na Đurđevdan svako uzme po jedan stručak te omiriše i zadjene za pojas, ili (djevojke i mlade) za đerdan. A gdjekoji se valjaju po zelenoj šenici. Mnogi Srbi, osobito k istoku, prije Đurđeva dne ne jedu jagnjećega mesa, a na Đurđevdan svaki gleda da zakolje jagnje. Pripovjeda se da ovaj običaj i Turci drže. Oko Timoka svaki domaćin dotjera na Đurđevdan k crkvi po muško jagnje, i onde mu na svaki rog prilijepi po voštanu svijeću, pa pop poslije leturđije iziđe među jaganjce, kojima se onda svijeće na rozima zapale, te im čati molitvu i blagoslovi ih (da se kolju i jedu); drugi dan zađe pop s đakom od kuće do kuće te küpi kože od onijeh jaganjaca, koje njemu pripadaju kao plata za molitvu i za blagoslov. Tako onamo i kad je zavjetina u kome selu, svaki ispeče po jagnje, i donese ga na ono mjesto gdje će ručati, potom zađe pop te od svakoga jagnjeta odsiječe plećku, i metne je u vreću, koja se za njim nosi; što od onijeh plećaka on kod kuće sa ženom i djecom ne može pojesti, ono prodaje. Gdjekoji izbace puške preko stoke da bi im stoka napredovala. U Boci se sastanu po tri djevojke koje su već za udaju, pa na Đurđevdan rano otidu na vodu, noseći jedna u ruci prosa, a druga u njedrima grabovu grančicu, pa jedna od one dvije zapita onu što nosi proso: „Šta ti je u ruci?“ A ona joj odgovori: „Proso, da prose i mene i tebe i tu što gleda pro tebe.“ Potom upita onu što ima grabovu grančicu šta joj je u njedrima, a ona joj odgovori: „Grab, da grabe i mene i tebe i tu što gleda pro tebe.“ U Hrvatskoj oko Karlovaca djevojke hrišćanske po selima uoči Đurđeva dne, a u varoši na Đurđevdan ujutru „laduju“, tj. Nakićene vjencima idu od kuće do kuće te pjevaju. Na Đurđevdan ne valja spavati (da ne boli glava); ako li ko spava, a on treba na Markovdan da odspava na onome istom mjestu. Koliko nedjelja prije Đurđevda dne zagrmi, po onoliko groša, kažu gdjekoji u Srbiji, da će biti tovar žita one godine (ili kako su sad groševi spali, valjalo bi mjesto nedjelja uzeti dane, ili umesto groša pare, pa mjesto sto oka reći jedna oka, ili još kako drukčije).

Priredio: Petar Jokić, nastavnik

Stilske figure

 

Mapa sajta

 

 

 

CONTACT