tabanovic.comtabanovic.com

Dobro došli na sajt za lektiru, gramatiku, testove, horoskop i snove

Pričam Ti istinitu priču

Četiri kučeta

Autor: Petar Jokić

Uobičajeno dosadnu i mirnu svakodnevnicu moje ulice ovih vrelih avgustovskih dana uzburkala je iznenadna pojava četiri kučeta ispod susedove ćuprije, koja je ličila na lisičiju jazbinu.- Jesi li video kučiće ispod Ž. ćuprije? bilo je pitanje umesto Dobar dan. A upitani bi, bez odgovora, odmah išao da vidi novost. Međutim, kučići su se bojali dece i ljudi, jer ih je jedan dečak (ime neću da mu pominjem) nemilosrdno gađao ciglicama i kamenjem. Trebalo je izmaći se desetak metara od "jazbine" i strpljivo, bez reči, čekati da izađu. Bilo ih je četvoro: tri crna i jedno žuto. Ovo žuto, nešto krupnije od ostalih, debelih šapa, klempavih ušiju, malo prćave njuške i sitnih tamnih očiju dominiralo je čoporom. Drugo, dva puta manje, potpuno crne dlake sa sićušnom glavom i vedrim ljupkim pogledom privlačilo je pažnju time što je lajalo i režalo čim se neko previše približi njihovom logoru. Treće, crno sa belom portiklicom na prsima i belim šapama, kao duboke patike, isticalo se lepotom. Četvrto, crne kovrdžave dlake krupno kao Žuća zapadalo je za oko mnogim potencijalnim usvojiteljima.

Pričalo se da ih je okotila jedna kuja-luttalica ispod jedne druge ćuprije, a kad ih je onaj neimenovani dečak tukao, preselila. Pošto se majka u novom boravištu nije danima pojavljivala, a susedi su videli kako ju je udario automobil, svi su mislili da je mrtva. Počeli smo stavljati hranu i vodu ispred "jazbine". Prvi bi izlazio Žuča, ali mu se hrabrost osvetila jer su ga "ulovili" za tetka-Ljilju. Međutim, već sutradan ponovo je bio u leglu. Priznajem, i ja sam želeo da udomim Žuću i skoro da sam uspeo. Poranim pre svitanja, on spava ispred ulaza u ćupriju. Prikradem se i uhvtim ga na spavanju. Ni glasa nije pustio. Donesem ga u dvorište, nahranim. Ali on je i dalje zazirao od mene. Izmaknem se da vidim šta će da radi. Žuća izađe ispod šupe i poče da ispituje dvorište. Oseti mog Lea i počnu se njuškati. Leo je ogroman pas, ali miroljubiv. Sprijateljiše se i Žuća se provuče u boks kod Lea. Pomislim sad si moj. Odem u grad, a kad se vratim, nema Žuće. Pretražim sva skrovita mesta, nema ga. Odem do ćuprije, Žuća sa svojima. Sledećeg jutra opet poranim, ali kučića nema. Evo, već treći dan niko ih nije video. Izgleda da se majka-kuja oporavila od saobraćajke i odvela kučiće na sigurnije mesto.

Priča o konju i Pesma o keruši

 

Pred bistom narodnog heroja

 

Dolazi jesen

 

Šabački vašar

 

Moj drug Zoran Maksić

 

 

CONTACT